Volio je rane jutarnje šetnje, pijačne dane, kafu pod Platanima. Nosio bi često šešir, u rukama obavezno dnevnu štampu. Zastao bi preko pijace, razmijenio koju riječ sa lokalnim prodavcima, pazario uvijek nešto…Poznavao je mnoge, i mnogi su poznavali njega. Možda ne imenom i prezimenom, ali likom sigurno..Bio je to visok, gorostasan čovjek, onako kako to samo Hercegovina iznjedri i očuva…
Kada ga ugledaš, rekao bi da se radi o jednoj stijeni, snažnoj i nepomičnoj, unatoč svim vjetrovima što su šibati znali. Ako nekoga život nije mazio, bio je to on. Brko, Rašo, Radomir…Iza te ljudske gromade, krila se teška životna priča.
Još od najranijeg djetinjstvu, bio je primoran da se za život bori, muči i stvara, noseći na leđima teško breme prošlosti. Volio je čitati, a u njegovoj ličnoj biblioteci našlo bi se za svakoga po nešto. Par godina unazad „posudio“ mi je knjigu Žarka Lauševića „Godina prođe, dan nikad“, i dok je sada posmatram, uredno složenu na polici, razmišljam koliko simbolike u istoj ima..
Prolaze mjeseci kako je napustio ovaj zemaljski svijet, a knjiga…Knjiga će ostati u mom vlasništvu, nevraćena.
Vrijeme nam nije drug. Pregazi nas, tutnji i izmiče, da toga nismo ni svjesni. Tek gledajući neke stare fotografije, premotaš traku života. Na sami početak..Kao na onoj fotki gdje me je vodio u luna park, na more, ili na drugoj fotografisanoj na terasi, dok poziram na ljuljašci umazana sladoledom…
„Tvoje je samo da učiš“ – najčešće bi komentarisao za vrijeme mojih studentskih dana, dok bi svaki položen ispit čašćavao novčanicama skrivenim u indeksu. „Moja novinarka, nemoj me zaboraviti kad postaneš poznata“ – našalio bi se..
Možda nisam u potpunosti ispunila obećanje da ću jednom o tebi pisati u dnevnim novinama, ali zato ti posvećujem ovih nekoliko redova u ovom mom virtuelnom dnevniku…
Drugima si bio Brko, a meni…Meni si bio djed.
#srećantirođendan
