Voditi unutrašnje bitke, zavoljeti život takav kakav nam je dat, shvatiti ga kao dragocijen dar, premda ne izgleda uvijek tako…Glavnu junakinju moje današnje priče opisala bih kao heroinu iz prikrajka. Dijete koje je život stavio na iskušenja koja bi, i mnogo stariji, teško podnijeli.
Marina je ratnica. Ne nosi u rukama oružje, brani se od znatiželjnih ljudi često zamišljenim pogledom, ponekad izmamljenim osmijehom, odrastajući u svom zamišljenom svijetu. Svijetu iskrojenim po njenoj mjeri, obojenim šarenilom, gdje nema dijagnoza, zabrinutih roditeljskih lica, suza i strepnje šta novi dan donijeti može.
Marina je drugačija. Posebna. Različita. Svoja. I svi ovi epiteti sigurno zvuče ljepše, bolje i pristojnije od one nemile skupine „dijete sa poteškoćama u razvoju“.
Koliko god idemo u korak sa vremenom, čini mi se da smo po ovom pitanju zakazali. Djeca poput Marine često su neshvaćena, izrugivana i izolovana od svojih vršnjaka. Nalaze se na marginama društva, boreći se za prava koja im pripadaju, za neki bolji svijet bez osude, bez upiranja prsta i pogrdnih nadimaka, kojima budu etiketirani.
Ako u svom okruženju imate dijete koje, poput Marine, vodi život sa one druge strane – budite mu podrška. Nisu to djeca sa posebnim potrebama. Zar uopšte postoje posebne potrebe?Dajte da svakom djetetu ispunimo one najvažnije – da ljubavi, zagrljaja i pažnje ne manjka. Da ne okrećemo glavu u parkovima, na dječijim igralištama, u školskim dvorištima.
Dajte da ovim mamama što se na prvim linijama fronta bore za svaki osmijeh djeteta kažemo:“Nisi sama, tu smo za tebe…“
Ne traže puno, zar ne?
Svi tekstovi na sajtu Olovka piše srcem su autorski tekstovi imenovane autorke i zaštićeni su autorskim pravima. Objavljene tekstove zabranjeno je reprodukovati, distribuirati, koristiti na drugim portalima, štampati, odnosno na bilo koji drugi način koristiti bez dozvole.
