Živiš Glogi

Kada bih nekome, sa strane, objašnjavala odakle sam, spomenula bih tebe. Svojatali smo te. Svi. Bio si nekako naš. “Ja sam ti odakle i Nebojša Glogovac…” – sa dozom ponosa, izgovarali bi brojni Hercegovci.

Nisi ti bio običan glumac. Ni običan čovjek. Bio si vrhunski umjetnik, a opet – lik iz naroda. Harizma kojom si tako nesebično plijenio, malo koga je ostavila ravnodušnim. Zapravo, ne poznajem nikoga, ko nije volio – tebe. Našeg Nebojšu. U svijetu priznatog, a opet tako skromnog.

Možda je u tome i bila tvoja veličina. Što si ostao svoj, čvrsto na nogama, uprkos svim priznanjima, nagradama i odlikovanjima koje si za života stekao. Što te gromoglasni aplauzi nisu vinuli u visine, već nasuprot – podstakli da još više daš svojoj publici.

A dao si nam toliko toga. Bio si heroj neke druge mladosti. Tvoje fore prepričavaju se i dan – danas. A, kako i ne bi? “Porodično blago”, “Ranjena zemlja”, “Nebeska udica”, “Klopka”, “Ubistvo s predumišljajem”, “Moj rođak sa sela”, “Žena sa slomljenim nosem”, “Krugovi”, “Enklava”, “Ubice mog oca” – samo su neka od ostvarenja u kojima si maestralno odigrao svoje uloge.

Sjećam se da sam u bioskopu, nakon odgledanog “Ustava Republike Hrvatske” ostala na sjedištu još pet – šest minuta, nakon što su se svjetla upalila. Narod je izlazio iz sale, komentarisao film između sebe, a ja… U meni se toliko emocija skupilo, da su uslijedile suze. “To je moj zemljak, ljudina, veličina. Nebojša, pa deset mjesta praznih”, – rekla sam kolegama tada, razmišljajući kako bih ga voljela na ljeto sresti pod Platanima i uraditi neki intervju. Nekako sam vjerovala da me ne bi odbio.

Vijest da si otišao tamo gdje Bog okuplja one najbolje, zatekla me je. Rastužio si me, Nebojša. I znam, nećeš se ljutiti što ti ne persiram. Nisi ti imao takve komplekse niti si “patio” od toga da ti se obraćaju sa Vi.

Sjećam se, da sam u davno popunjenim leksikonima na pitanje:”Omiljeni glumac?” – uvijek ispisivala isto ime. Tvoje. Zidove moje sobe krasili su tvoji posteri, a replike iz filmova znala sam napamet.

Žao mi je, što neću imati priliku da te sretnem kako koračaš trebinjskim korzom, kako se smiješiš dok ti prilaze klinci da se fotografišu sa tobom i kako u momentu smišljaš neku novu foru – kako si samo ti znao.

Žao mi je što neće biti prilike ni za onaj intervju o kojem sam maštala, ali ako se, negdje gore sretnemo – znaj da imam toliko toga da te pitam…

Imam osjećaj da sam te poznavala, da si bio neko blizak, drag i voljen, a tako je valjda slučaj sa svim idolima. Vjerujem da i na nebu danas čuješ aplauze – tebi u čast.

Prolaze godine otkako si otišao tamo gdje bol ne postoji, ali moraće da prođe još dosta godina da neko zauzme mjesto – mog, našeg i pomalo svačijeg – Nebojše.

I… Ne brini – ŽIVIŠ GLOGI. 

Podijelite tekst na društvenim mrežama:

Leave a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *