Zašto nikada ne treba da pitaš:”Šta čekate?”

„Evo, pogledaj“ – dodaje mi malu, crno – bijelu fotografiju ultrazvuka, pažljivo, kao da se boji da joj ne isklizne iz ruke. Jedva vidljivi, blagi smješak na njenom licu nateklom od plača dok mi predaje fotografiju. Kao svoje najveće blago. I jedino koje joj je ostalo.

Ne znaš šta da kažeš. Da kažeš da je mlada, da ima vremena, da će zasigurno biti majka neki drugi put? Da kažeš da je bolje da se to dogodilo sada, na početku, nego kasnije? Da kažeš da ne tuguje, da ne posustaje, da se i „to“ dešava? Da bude jaka?

A znaš, dobro znaš, da ništa od tih riječi izgovorenih iz kurtoazije neće utješiti srce jedne majke. Zamalo majke. Majke koja je još od one dvije pozitivne crtice testa zamišljala tu svoju ulogu?

Znaš, dobro znaš, da boli, manje tijelo, a više duša…

Kako se uopšte oprašta od nekoga, nekoga svog, koga nisi stigao ni upoznati?
Kako zaboraviti malenu sliku na ekranu „bolničkog računara“?
Kako zaboraviti da ste, onako poletni i radosni na samom početku, smišljali buduća imena?

Kako potisnuti iz sjećanja hladni glas doktora dok izgovara tu surovu rečenicu:“Žao nam je, ali…“

Otišla je iz sobe kroz par sati, ruku pod ruku sa suprugom, sa vjerom da će idući put iz bolnice izaći punih, a ne praznih ruku.

A meni…Meni su još dugo u ušima odzvanjali Balaševićevi stihovi:“U tebi lanac zvecka tajnim alkama, BIĆEŠ TI MAJKA MAJKAMA…“

Valjda postoje rane koje krvare na svako podsjećanje i ožiljci koji su dio tebe, dok god dišeš. Nemojte ih podsticati pitanjima:”Šta čekate? Kad će prinova?” i “Ima li šta novo”?

Nemojte…Samo nemojte.

Podijelite tekst na društvenim mrežama:

Leave a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *