Zar je važno kako mi je ime?!

Mostovi. Nisu to obične građevine od kamena. Oni spajaju, a razdvajaju. Prkose vremenu. Odolijevaju godinama. Ćute. Nijemi su svjedoci svih onih zagrljaja koji obećavaju. I onih pređenih koraka, sa rukom u ruci, duž klizave kaldrme. Mjesto su prvih sastanaka. I rastanaka.

Mostovi. Koji dijele ljude prema vjeri. Na naše i njihove. Na one koje se mole u crkvama. I one koje klanjaju u džamijama. Mostovi. Koji dijele ljude na one koji nose brojanicu na ruci. Ili je ne nose. Na ljude koji se odazivaju na:”Bogdane..”, “Ante” ili “Dženane”. Zar je važno ime?!

Mostovi. Koji dijele vrijeme na ono prije rata. I poslije rata. Na generacije koje (ne) treba da se mrze zbog prošlosti. Mostovi. Koji dijele život kao u dječijoj igrici “između dvije vatre”. Između ljubavi i mržnje. Poštovanja i prkosa.

Često mi, kada kažem da sam ‘94 godište znaju reći:”A, pa ti si ratno dijete..” Nisam. Ne želim da i dalje slušam priče o tom nesrećnom ratu, o stradanjima, o našima i njihovima.

Mene su do ovog mjesta dovele dvije prijateljice. Aldina i Amna. One, koje ne znaju ni za kakvu podjelu osim ispravne: čovjek si ili nisi. One, kojima ne smeta što se zovem Jelena. One, koje su me ugostile, kao da sam ja – njihova.

Gradite mostove prijateljstva. Oni su, kada sve krene da se obrušava i kida – najstabilniji. 

Podijelite tekst na društvenim mrežama:

Leave a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *