U neke gradove se zaljubiš na prvu, doživiš ih kao svoju „drugu kuću“, prisvojiš i zavoliš iz malih milion razloga…Ostaviš u njima sitne dijelove duše, tek da imaš po šta da se vratiš. A vraćaš se…
Vraćaš im se iznova, nadajući se da je sve baš onako kako si i ostavio. Promijene se, možda, neki nazivi ulica, niknu neboderi, ali ono suštinsko, veza između tebe i njega, grada čiji svaki sokak podsjeća na neku životnu anegdotu – ostaje netaknuta. Tu gdje si proživio najljepše i najteže dane mladosti, svoju provinciju zamijenio svjetlima velikog grada, upoznao neke ljudi koji su i dan-danas važne karike tvoje životne slagalice…Tu gdje si sam morao proći puteve kojima se teže ide, na čijim ulicama si stekao važnije životne lekcije od onih kojima si svjedočio u univerzitetskim učionicama…Tu gdje si bio još jedan od pristiglih „dođoša“, a opet uklopio si se u taj ritam života, kao da si oduvijek baš tu i pripadao…
Meni je tako sa Novim Sadom. Gradom koji odiše nekom neopisivom energijom, mirnim tempom života, staloženim i gostoprimljivim ljudima. Ima nešto u toj ravnici, što te sebi privuče, osvoji i primora da je ne zaboraviš, čak ni onda kada te putevi sudbine odvedu na skroz drugu stranu svijeta.
Da su u tebi urezani onaj pogled sa Petrovaradina, hladovina Dunavskog parka, žamor i razigranost Zmaj Jovine ulice, zvuci tamburice i miris tradiconalnih jela sa vojvođanskih salaša, zalazak sunca na Štrandu…
Da pri svakom odlasku kažete jedno drugome samo „Do viđenja…“, jer, stari moj, svašta smo mi zajedno prošli..
