Bio je decembar, napolju debeli minus, a sa radija u automobilu lagano je išao neki stari Čolin hit. U to gluvo doba noći put do bolnice činio se nikad duži. Od zabrinutih izraza grupe ljekara nadvijenih nad mojim krevetom, glasnog zvuka uređaja i rečenice:“Nešto nije u redu sa bebom, moramo brzo reagovati..“ – računam vrijeme. U sebi izgovaram sve molitve, kojih sam se u tom trenu sjetiti mogla. Djelovalo je da je do njenog prvog plača prošla cijela jedno vječnost. U decembru se rodilo moje, dugo željeno, proljeće.I tada je bio decembar.
Sedam godina ranije. Navršene 23 godine. Zorom čuješ korake. Odzvanjaju klompe.Vrata se otškrinu, a u skučenu bolničku sobu zakorače ljudi u bijelim mantilima, krojači sudbina. Moj krevet je onaj do prozora, tik pored, u sred zime, vječito hladnog radijatora. Tamno zelene zavjese prikrivaju slabo prekrečene ramove prozora, a na uvelu biljku u ćošku kao da je neko odavno zaboravio.Konačno poznato lice. Doktorica, srednjih godina, grubih crta lica, uredno vezane podignute punđe. “Vi nećete moći ostati u drugom stanju. Za ponedjeljak ćemo zakazati drugu operaciju“ – rekla je, nonšalantno, kao da mi saopštava novosti iz dnevne štampe. Krenula je da mi šturo govori više o samoj dijagnozi, da lista nekakve papire u svojim rukama, ali ja je dalje nisam slušala. Isključila sam se. Ne znam šta sam očekivala od nje. Možda da mi kaže da nije sasvim sigurna, da me utješi, potapše po ramenu i uputi kakvu toplu riječ. Kao žena ženi. Nije se desilo. Izašla je iz sobe, žureći da u miru popije prvu jutarnju kafu. Njene klompe su odzvanjale, kvareći jutarnju tišinu. Nakon toga više ništa nije bilo isto, ali doživjeh ma svojoj koži istinitost one narodne „Čovjek snuje – Bog određuje..“Gledam je sinoć dok spava. Slušam je dok diše. Pomiću joj se uglovi usana u blagi osmijeh. Nešto sanja. A ja sam sanjala nju. Godinama. Baš ovakvu. Posmatrajući šarene izloge dječijih radnji, parkove pune dječijih kolica, zamišljajući kako joj kupujem haljine i vežem ove mašne, što je tako silno sada nerviraju. I možda je tada bio decembar, ali ja sam rodila svoje proljeće. Danas je praznik žena. Vezujem ga, ponajviše, za majke.
Ali, danas je praznik i onih žena koje vode bitku za potomstvom priželjkujući da ih što prije neko oslovi najnježnijim nadimkom. Ima ih. Možda je to baš tvoja sestra, prijateljica, kuma…Možda i ti sama, što čitaš ove redove. Oklijevala sam da li da ispišem ove najdublje misli, ali ako sam uspjela u namjeri da barem jednu od njih ohrabrim lličnom životnom pričom – srce je na mjestu. Nijedna zima ne traje dovijeka, a sunce baš uvijek ogrije onog ko vjeruje. Samo vjerovati treba znati. Srećan Osmi mart!
Svi tekstovi na sajtu Olovka piše srcem su autorski tekstovi imenovane autorke i zaštićeni su autorskim pravima. Objavljene tekstove zabranjeno je reprodukovati, distribuirati, koristiti na drugim portalima, štampati, odnosno na bilo koji drugi način koristiti bez dozvole.
