Kada jednom otvorite vrata svijeta kulinarstva, ostajete opčinjeni raznovrsnim mirisima, ukusima koji “pričaju” svoju priču, okruženi receptima koje jedva čekate isprobati. Kulinarstvo je, samo po sebi, svojevrsna umjetnost, dobri kuvari traženi su svuda u svijetu, ali kako izgleda kada potaknuti ljubavlju i vlastitom ambicijom krenete u osnivanje vlastite kulinarske priče? I to ne bilo gdje, već kilometrima daleko od kuće, na dalekoj Malti, popularnoj turističkoj destinaciji. O malim tajnama velikih kulinarskih šefova razgovaramo sa Trebinjcem Božidarom Lalićem, koji, uz nesebičnu podršku porodice, srdačno svim gostima otvara vrata objekta “Bistro 77”, šireći dobar glas o vrijednim Hercegovcima, u nastojanju da, zajedno sa kvalifikovanim timom, ponudi hranu savršenog ukusa, kvalitetnu uslugu i ljubazno gostoprimstvo o kojem će se dalje prepričavati. Brojne pozitivne recenzije zadovoljnih gostiju svjedoče da je Božidar na pravom putu da se jednog dana upiše među slavne kuvare.
Koji trenutak je bio presudan da uploviš u svijet ugostiteljstva, možeš li se za čitaoce bloga prisjetiti svojih prvih poslova?
Nakon 10 godina treniranja fudbala u svojoj osamnaestoj godini veliko pitanje je bilo šta raditi sada, čime se baviti? Jako je bitno da čovjek radi ono što najviše voli. Da se nijedan dan na poslu ne osjeća kao da je radio i mali broj ljudi uspije u tome. Ja sam imao sreću da svoju strast i ljubav pronađem u kulinarstvu na sezonskom poslu. Bilo je to na primorju u Herceg Novom.
Koje karakterne osobine krase dobrog kuvara i da li misliš da se ove vještine stiču tokom obrazovanja ili je praksa, ipak, bolji put?
Krase ga, kao i u svakom drugom poslu, odgovornost, pofesionalnost i ta mogućnost da ostaviš svaki detalj privatnog života iza vrata u momentu kad staviš kecelju i započneš rad sa osmijehom. Mnogo toga sam naučio na Institutu za Turizam na Malti koji sam pohađao tri godine. Škola mi je danas temelj, ali bih rekao da to nije dovoljno, ne samo u ovom poslu, nego i u drugim poslovima – što je danas najveća greška u sistemu. Ako imaš diplomu ne znači da možeš da budeš šef radniku koji je u firmi četrdeset godina i sve je upoznao od dna do vrha kroz rad. Recimo, dobar primjer daje McDonald’s gdje svaki radnik kreće od pravljenja krompira i na njemu je koliko će da napreduje i doprinese firmi .
Ono što je interesantno jeste da su te životne okolnosti odvele put daleke Malte. Zašto baš Malta i koliko se stil života razlikuje u odnosu na Hercegovinu?
Bila je to sudbina. Došao sam sa kumom da proslavim svoj rođendan, zaljubio sam se u ostrvo i still života i evo nakon deset godina i dalje sam tu. Razlikuje se u mnogim stvarima. Sam taj ostrvski still života je drugčiji, kao da smo izolovani od ostatka svijeta. Izgubi se interesovanje šta se dešava okolo ili sam možda samo ja takav po prirodi ( smijeh) .
Odvažio si se da pokreneš vlastiti biznis u tuđoj zemlji. Kako se rodila ideja za otvaranjem restorana i zašto nosi baš taj naziv?
Moj prijatelj Edward, koji je veliki prijatelj vlasnika hotela “Adagio” Kevina i Daniela predložio nas je nakon otvaranja hotela kao ljude koji mogu da vode restoran u hotelu na svjetskom nivou. Prihatili smo izazov bez razmišljanja, a sve u dogovoru sa mojom suprugom Faye Lalić, koju sam upoznao na Institutu za turizam. Ona je divna majka našem Luki, a i jedan vrhunski kuvar. Njen brat Stefan Cachia je jedan od najboljih restoranskih menadžera koje poznajem i odličan mixologist. Nakon dugo godina rada i truda shvatili smo da posjedujemo kvalitet i imamo sve predispozicije da uspijemo kao porodičan biznis, što se i pokazalo.
Često se može čuti da svaki restoran krase „male tajne velikih majstora“. Po čemu se tvoj restoran razlikuje u odnosu na ostale, kada je riječ o gastronomskoj ponudi?
Mislim da je razlika ta što ja kuvam u svom restoranu. U našem slučaju porodica je uključena u čitavu priču, dajemo 300% i mušterije to osjete. Veliku razliku pravi koliko u stvari možete da razmišljate izvan kutije i svaki dan kako da unaprijedite prvo sebe, pa onda i svoje okruženje. Konkurencija je danas u svemu jaka. Potrebno je da se izdvojite iz mase, jer kada imate iskustvo znate sa kojim proizvodima treba da radite i lakše birate kvalitet.
“Bistro 77” – raj za nepce
Imao si priliku da isprobaš hranu iz različitih svjetskih kuhinja. Koje jelo je na tebe ostavilo najjači utisak, a šta je onošto i sam rado pripremaš?
Probao sam mnogo jela. Volimo da kod kuće kuvamo i isprobavamo različite kuhinje. Zanimljivi su indijski i kineski specijaliteti, a moram priznati da je moja supruga malo bolja u tome od mene. Ja bih rekao da sam ja najbolje savladao mediteranska jela. To mi je zaista pomoglo da skrenem pažnju na sebe na ostrvu. Moje omiljeno jelo jeste pasulj koji sprema moja baka Radojka, a kao prilog neka lijepa salata iz bašte iz Polica od domaćeg paradajiza, krastavaca, sira i peršuna. Ma kakav parsley, bre! (smijeh).
Iza tvoje životne priče stoji puno odricanja, rada i truda. Imaš li neku poruku za mlade ljudi koji bi se željeli odvažiti i krenuti sličnim putem, ali ih „koči“ strah od neuspjeha?
Imam. Spakujte torbu, kartu u jednom pravcu i krenite u avanturu. Obiđite sela, gradove,države. Birajte manja mjesta. Obavezno pojedite tradicionalno jelo i popijte koje hladno pivo sa mještanima, a tek poslije toga tražite posao i kada ga nađete uživajte u iskustvu. Ne mislite na novac, samo radite na sebi. Samo postepenim rastom sve moće doći na svoje.
Za kraj, imaš li neke nove ideje i planove za ovu godinu koje želiš ostvariti?
Naravno. Želja mi je da otvorimo još jedan „Bistro 77“. Polako, vidjećemo (smijeh). Veliki pozdav sa Kamena.
FOTOGRAFIJE: Copyright Ofion Digital
Svi tekstovi na sajtu Olovka piše srcem su autorski tekstovi imenovane autorke i zaštićeni su autorskim pravima. Objavljene tekstove zabranjeno je reprodukovati, distribuirati, koristiti na drugim portalima, štampati, odnosno na bilo koji drugi način koristiti bez dozvole.
