Izletjeh na pauzu. Pređoh ulicu, trčeći, da me ne pogazi jedan uzorni vozač, koji po pe-esu telefonira za volanom i usput psuje što prelazim baš tu, zamisli – na pješačkom prelazu. U pekari standardno. Gužva. Veliki odmor. Srednjoškolci. Dok čekam svoj red, razmišljam šta bih doručkovala. Neke čokoladom prelivene krofne u ćošku vitrine mi zapadoše za oko. Deal! „Ja bih tu jednu krofnu“ – rekoh ženi iza pulta. Pakuje je u kesu, a nakon toga me odmjeri, onako Boga mi, od glave do pete. „E, što ćeš se usrećiti od ove jedne krofne. Uzmi bona burek, tek iz rerne – vidi ga, k’o duša“ – i pokazuje na red bureka iz kojih, golim okom „vrišti“ masnoća. „Trebala bi se ugojiti koje kilo, eto te k’o grana” – reče mi žena koju znam zdravo za zdravo. Zacrvenih se, jer se na njen komentar okrenulo nekoliko ljudi u mom pravcu. Platih krofnu, uzeh kesu i brže – bolje put vrata. „TREBALA BIH, ALI NEĆU“ – rekoh više u sebi.
Razmišljam kada sam ja posljednji put komentarisala nečiji izgled na ovakav način? Ne sjećam se. Pa se pitam, odakle ti pravo da osuđuješ tuđi izgled i pritom dijeliš svoje „dobronamjerne“ savjete? Ko ti ih je tražio? Tuđe tijelo je baš to – tuđe. Sa salom preko stomaka. Sa celulitom. Sa strijama. Sa par kilograma više. Ili manje. Bilo da si ravna kao daska ili sa oblinama – valjda je važno kako se osjećaš u njemu. Valjda svi imamo kući barem jedno ogledalo. Valjda?
Pojedoh ja onu krofnu, sa početka bloga, upalih računar da provjerim društvene mreže. Kad ono…Jedan od komentara ispod teksta koji sam skoro napisala glasio je:“Niđe veze, bolje ne napisati ništa nego ovo.“ Ok, pomislih, javio se neki čitalac koji je, sudeći po komentaru, upućen u pisanje kolumni. Ne bi mi teško, kliknuh na njegov profil. Nema nijednu fotografiju. Nema ni prijatelje. Umjesto imena i prezimena neki pseudonim. Trebalo mu je nekoliko minuta da otvori taj lažni profil i par sekundi da napiše komentar ispod mog teksta. Razumijem, društvene mreže su otvorene za sve i svako (nažalost) ima pravo ostaviti (neumjesan) komentar, ali ZAŠTO? Odakle ti pravo da, krijući se iza lažnog imena, procijenjuješ nečiju vrijednost? Odakle ti pravo da, poput miša iz rupe, skriven u udobnosti svog doma iza ekrana računara pljuješ nečiji rad? Rad u koji je neko uložio svoje vrijeme i trud.Trebala bih znači da prestanem da pišem, jer je, tamo neka kukavica koja nema hrabrosti da mi u lice kaže da mu se ne dopada moj tekst – to napisala. TREBALA BIH DA SE DOPADNEM SVIMA, ALI NEĆU. Jer to bi onda značilo da nešto sa mnom nije u redu.
Taman kad sam pomislila da će današnji dan, satkan od tuđih očekivanja, da se zaustavi na ovome – nađoh se u frizerskom salonu. Šta tu sve čovjek može da čuje?! Listam katalog kozmetike, povremeno bacim pogled ka ogledalu da vidim da li ću uskoro biti gotova. Zvuk fena miješa se sa zvukom muzike koja dopire sa radija. Za čas – gotova. Nije ovaj dan ni toliko loš, mislim se, a dok kucam poruku drugarici da ću malo kasniti, čujem ženski glas:“Izvini, kako ti nije vruće od tolike kose?Trebala bi se ošišati, bar 10 cm. Ja to tako ne bih mogla.“ „Trebala bih, baš sam Vas čekala da me podsjetite na to. Ali ipak neću. Ja nisam Vi.“ – rekoh, namignuh frizerki i produžih dalje.
Nađoh se sa drugaricom u obližnjem kafiću, naručih veliku s mlijekom, a ona započe razgovor o poslu. „Joj, ti se nikada ne žališ..“ – reče mi. A trebala bih? Trebala bih da kao većina kukam kako je stanje loše, kako su plate minimalne, kako je prečica do zaposlenja ili povišice – učlanjenje u partiju. Trebala bih da kukam što ljudi s kupljenim diplomama napreduju, a oni drugi stagniraju? Trebala bih da se žalim što ovaj mali grad sputava ambicije? TREBALA BIH, ALI NEĆU. Dobro je.
Trebala bih možda da povučem kočnicu. Da prestanem da olako vjerujem u onu dobronamjernost kod ljudi. Jer sve je manje toga. Trebala bih da smanjim očekivanja. Trebala bih da ćutim i pustim druge da govore, komentarišu, osuđuju, hvale – onako kako im se prohtje. Trebala bih da budem neko bezličan, bez stava, bez mišljenja, jer to je recept za uklapanje u masu. Trebala bih da klimam glavom, da potvrđujem, da se ne usprotivim nikome i ničemu. DA, TREBALA BIH, ALI NEĆU.
Biram ovo drugo. Da se oslobodim okova:“Šta će ko reći“? Da samo na lijepu riječ treba uzvratiti još ljepšom. Da negativni komentari ponajviše govore o osobama koje su spremne da ih izgovore. Da i dalje imam 59 kilograma, iako ću nekome ličiti na „stalak za infuziju“. Da nosim kratke suknje i dugu kosu. Jer ne živim za druge ljude. Živim za sebe.
