Dok neki sanjare o životu u Dubaiju, egzotičnim putovanjima, novim avanturama, za mladog Trebinjca Srđana Reljića – to je svakodnevnica. U potrazi za ostvarenjem svojih snova, ovaj ambiciozni mladić, zadesio se u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Zahvaljujući radnoj poziciji stjuarta ima priliku da život živi punim plućima, upoznajući nove kulture, stičući nova prijateljstva i, ono najvažnije, stvarajući uspomene kojih će se uvijek rado prisjećati. Obišao je sve kontinente, posjetio 62 zemlje svijeta, a najveći utisak je, kako kaže, na njega ostavila Kolumbija. Šta donosi život “među oblacima”, na kakve sve (ne)zgode nailazi tokom letova, te kako su izgledali sami počeci karijere – pročitajte u nastavku intervjua.
Kako se rodila ideja da se prijaviš za posao stjuarta i šta te je motivisalo da se okušaš u ovoj dinamičnoj profesiji?
Oduvijek sam želio da putujem svijetom, vidim sva ta prelijepa mjesta, i upoznajem različite kulture i nacije. Dok sam bio mlađi maštao sam da postanem mornar, ali mojoj porodici se to baš i nije svidjelo tako da sam se na kraju odlučio da studiram pravo. Pred kraj studija ponovo mi se pojavila želja da ostvarim taj dječački san. Sticajem okolnosti upoznao sam sestrinu drugaricu koja je radila u jednoj od aviokompanija na Bliskom istoku. Ona mi je objasnila sve o poslu i tako se stvorila ideja da bih mogao da postanem stjuart.
Je li bilo komplikovano savladati obuku prije finalnog zapošljavanja i koji kriterijumi su presudni pri odabiru osoblja avionskih kompanija?
Obuka se razlikuje od kompanije do kompanije. Ja radim za Emirates i mi imamo jednu od najtežih obuka koja traje 2 mjeseca. Na obuci se uči o komponentama aviona, sigurnosnim procedurama, pružanju prve pomoći i na kraju pružanju ugostiteljskih usluga. Obuka jeste zahtjevna, ali je takođe i najzanimljivija jer smo svi novi i svi zajedno prolazimo kroz to. Podjeljeni smo u grupe od po 14-15 ljudi od kojih niko nije iz iste zemlje i tu se već stvaraju prva prijateljstva.
Što se tiče kriterijuma koji su presudni, mislim da skoro sve aviokompanije imaju neka univerzalna pravila, a to su da se mora dodirnuti 212cm na prstima, odlično znanje engleskog jezika i da je osoba fizički zdrava. Pored ovih univerzalnih svaka aviokompanija ima neka svoja pravila pri zapošljavanju, kao na primjer da se ne smiju imati vidljive tetovaže ili ožiljci, da svi moraju biti određene visine, ne smije se imati pirsing i tako dalje…
Trenutno živiš u Dubaiju. Kako je teklo prilagođavanje na novu sredinu i na koji način provodiš slobodno vrijeme?
Da, svi mi u Emirates-u živimo u Dubaiju. Ja sam došao u Dubai u avgustu, i tada je obično oko 45 do 50 stepeni napolju. Prve dvije nedelje je bilo baš teško da se naviknem, ali sada više nemam problema sa tim. Inače u Dubaiju svaka prostorija je klimatizovana uključujući i autobuska stajališta. Ja volim da radim duge letove jer i dalje uživam u istraživanju novih destinacija, tako da u Dubaiju provodim svega 10-ak dana mjesečno. Zbog toga svoje slobodno vrijeme u Dubaiju provodim odmarajući ili eventualno napravimo neku balkansku žurku kad god nas pogodi nostalgija za kućom.
Kao kabinsko osoblje najčešće zamišljamo stjuardese. Imaš li informaciju koliki procenat muškaraca je, poput tebe, na poziciji stjuarta i jesi li do sada naišao na neke predrasude?
To je tačno. Čak ni ja nisam znao da muškarci uopšte mogu da rade kao kabinsko osoblje. Mislim da je problem u tome što ljudi na Balkanu nažalost nisu bili u prilici da putuju avionom često, ali vidim da se to polako mijenja i drago mi je zbog toga. Što se tiče kompanije u kojoj ja radim mislim da ima oko 20% muškaraca.
Vjerujem da će mnoge zanimati, kako izgleda jedan tvoj radni dan?
Letovi mogu da budu u bilo koje doba dana ili noći, ali najčešći su nakon ponoći. Mi treba da se prijavimo na let 2 sata prije poletanja u punoj uniformi i po standardima kompanije. Tu smo podjeljeni u grupe u zavisnosti u kojoj klasi ko radi, i tu se organizujemo za let. Nakon toga se ukrcavamo u avion gdje dočekujemo putnike. Ako je u pitanju neki dugačak let, preko 10 sati kao na primjer Sidnej, onda imamo i prostoriju gdje možemo da odspavamo par sat, koja se nalazi ispod ili iznad kabine gdje su putnici. Kada sletimo u određenu destinaciju obično ostajemo tamo 24 sata, a nekada i duže. To vrijeme možemo da koristimo kako god želimo, a ja uvijek pokušavam da vidim nešto novo, upoznam neke nove ljude ili probam neku novu neobičnu hranu.
Šta bi izdvojio kao najveću prednost, ali i manu ovog posla?
Najveća prednost je definitivno to što mogu da obiđem čitav svijet. Veoma je dinamično, a i prije svega dobro plaćeno, ali sa dobrim razlogom. Taj razlog je i najveća mana ovog posla, a to je da skoro nikako nisam kući. Moja majka voli da se našali da je moja kuća putujuća.
Postoji li prostor za napredovanje u ovoj sferi, kakvi su tvoji dalji planovi?
Ima mnogo prostora za napredovanje, kako u kabinskom osoblju, tako i na zemlji poput trenera, menadžera i mnogih drugih poslova u avijaciji. Za sada uživam da letim, ali u budućnosti mislim da ću da pokušam da postanem trener. U tom slučaju provodio bih više vremena na zemlji, a samim tim imao imao više vremena da se posvetim porodici, a i dalje bih ostao u avijaciji i radio posao koji volim.
Kao neko ko proputuje svijetom i nekada si miljama daleko od kuće, šta je ono što ti najviše nedostaje iz Trebinja?
Mislim da će to uvijek biti ono naše plavo nebo koje nema nigdje drugo na svijetu. Nekada tako sebe uhvatim da razmišljam kako sjedim pod Platanima dok pijem kafu, javljam se nekim dragim ljudima koje nisam vidio dugo vremena, dok me miris svježeg povrća i sira doziva sa pijace. Onda nakon toga uvijek otovorim kalendar i jedva čekam kada ću se opet vratiti u moje rodno Trebinje.
Svi tekstovi na sajtu Olovka piše srcem su autorski tekstovi imenovane autorke i zaštićeni su autorskim pravima. Objavljene tekstove zabranjeno je reprodukovati, distribuirati, koristiti na drugim portalima, štampati, odnosno na bilo koji drugi način koristiti bez dozvole.
