Predvečerje. Miriše na ljeto, na topao jul. Šetam ulicom kojom sam bezbroj puta prošla ranije. Noćas sam koračala sporo, uživajući u laganom dašku vjetra koji je razgonio ljetnu sparinu.
Zamirisaše mi kokice. Nisam mogla da odolim. Prilazim aparatu iza kojeg se smješka jedan stariji gospodin. Nešto u njegovom blagom smješku i izboranom licu podsjeti me na mog djeda. Nisam ranije obraćala pažnju na njega, premda je već dugo tu, na gradskim ulicama. Bio je za mene jedan od onih ljudi za koje znaš da su tu, na istom mjestu, juče, danas, pa opet sutra…
Pita me šta bih.
– „Dajte mi ovu jednu manju kesu kokica. Koliko sam dužna?“
– „Pola marke, ako imaš!“
– „Evo izvolite, hvala Vam. Doći ćemo opet…“
-„Dođite, jašta ćete nego doći!“, reče i nasmija se.
One kokice mi, zarad njegove ljubaznosti, postadoše nekako još ukusnije.
Ne znam, ama baš ništa, o tom čovjeku. Sem pretpostavke da su mu je prodaja kokica ili kakva dodatna zarada, a možda i osnovni izvor egzistencije.
Ne znam ništa o čovjeku koji je do juče za mene bio poput kipa pored kojeg bih prošla, a sada ću svaki put pogledati, malo zastati, nadajući da ću mu uputiti pozdrav.
Ne znam mu ime, prezime niti godine, ali znam da se dobrota osjeti u svakoj riječi, svakom pogledu i svakom gestu. I tu nema prevare.
Ima ih…Svi ti mali, „nevidljivi“ ljudi koje vidimo, a zapravo ne primjećujemo, zaslužili su puno više od „pola marke, ako imaš…“
Svi smo mi isti ispod ovog parčeta neba bez obzira koji posao obavljali. A malo, tek malo pokazane ljubaznosti može promijeniti svijet…Ili ga učiniti barem ugodnijim mjestom za život.
Gledati nekoga sa visine, voditi se mišlju da si nešto bolji i pokazivati nadmenost nad onima koji nam pružaju svoju dobrotu…
Ne budite takva sorta (ne)ljudi.
Foto: Ž.M.
