Ostani uvijek mali veseljak

Danas puniš velikih 10. Tebi velikih, a meni…Za mene si i dalje onaj zamotuljak buckastih zajapurenih obraza u tamno plavoj korpi kojeg iznosimo iz porodilišta. Taj šesti april se baš odužio…Iščekujući novosti iz bolnice i skačući pritom na svaki zvuk telefona. Napokon je zazvonio, tata se javlja, zahvaljuje, smije…Spušta slušalicu, a ja ga obasipam pitanjima:“ Je li curica, reci mi, reci mi, reci miiii….“
– „Dječak je…“

E, tu sam baš bila ljuta na tebe. Priželjkivala sam djevojčicu, nježnu, milu, čupave kosice..Da je oblačim u roze boju i pravim kikice. A dobili smo tamo nekog dječaka.
Znaš, mali, kada sam te prvi put vidjela i udahnula onaj prepoznatljivi bebeći miris, brzo sam povukla ono od maloprije. Kliknuli smo mi na prvu. Rasli zajedno nas dvoje…Postali pravi tandem za nestašluke. To valjda tako biva kada sa 15 godina postaneš tetka?!

Toliko sam se plašila da te uzmem u ruke prvih dana. Tebe, zamotanog kao veknu hljeba dok me zbunjeno posmatraš. Presvlačenje, uspavljivanje, ljuljanje – sve ono što tetke rade, išlo je malo lakše.. A onda…Prvi nespretni koraci po avliji malog šeprtlje. Prve pogrešno, a toliko simpatično izgovorene riječi. Igre autićima, kamionima i drugim „muškim“ igračkama. Milon čudnih pitanja koje jedan trogodišnjak može da postavi, a tetka naravno mora da ima pripremljen odgovor za sve.

Crtaći, šetnje, igraonice, igrarije..Ma, nisam se ni okrenula, a već si prošao vrtić i krenuo u školu. Postao u međuvremenu i pravi veliki brat. Onaj kome sestra u igraonici trči i govori:“Stefo, dirao me onaj mali..Hajde ga naruži..“ Onaj koji sestru vodi u vrtić, skida prašinu sa izderanih koljena i govori:“Ne budi razmažena, nije to ništa..“

Tokom ovih 10 godina postao si pravi mali čovjek. Primjećujem sve više da se pomalo stidiš kada te zagrlim i poljubim u javnosti…Ali, na to ću valjda morati da se naviknem. Da koliko god ja željela da ostaneš onaj mali dječak sa početka priče, koji mi je trčao u zagrljaj da ga poljubim kada nešto boli, ti sigurnim koracima grabiš ka onim „zeznutim“ godinama.

Od svih dosadašnjih uloga koje mi je život podario, najdraža mi je jedna – biti tvoja tetka…
Želim ti da ostaneš takav, neiskvaren i dobar bez obzira na život koji često zna biti suprotan od toga…

Srećan ti ovaj veliki broj – moj mali veseljače!

Podijelite tekst na društvenim mrežama:

Leave a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *