Osmočlana porodica Ilić: Karate nam je u krvi

Vaspitati djecu u pravom smjeru, omogućiti im zdravo djetinjstvo, inspirisati ih za uspješne školske i sportske rezultate – izazovi su modernog roditeljstva. Osmočlana porodica Ilić iz Bileće pokazuje da je uz slogu, razgovor i prave vrijednosti utemeljene još od malena, sve to dostižno. Ilići su sportska porodica i karate je njihov život. Njihov dom krase brojne osvojene medalje, a nema sumnje da će ih talentovane sestre Dajana, Saška, Marija, Anica i Sofija i u budućnosti osvajati. Ovoj uigranoj ženskoj ekipi mogao bi se pridružiti i najmlađi brat, kada za to dođe trenutak. Najstarija od njih, osmnaestogodišnja Dajana, prva se upustila u izazove koje karate nosi. Danas posjeduje braon pojas, ali tu njene ambicije ne staju. Zajedno sa sestrama predano trenira u bilećkom „Hercegovcu“.

Tačno prije deset godina otac je Saški i meni preporučio da upišemo karate, iz razloga što ga je i on kao dijete nekada trenirao. Mi smo pristale ni ne znajući šta je to tačno. Međutim vremenom, radom i trudom zavoljele smo taj sport.  Vidjevši mene, ostale sestre nisu ni pomišljale da upišu nešto drugo osim karatea – ističe na početku razgovora Dajana.

Iza vas su brojna takmičenja. Vjerujem da ne pravite razliku, ali na koje dosadašnje osvojene medalje ste najviše ponosne?

–  Saška i ja bismo izdvojile medalje sa prvenstva BiH, jer je to jedan od naših većih uspjeha. Ona je bila šampionka, a ja vicešampionka. Marija bi izdvojila medalje sa turnira “Energija” kada je osvojila pehar, a Anica i Sofija tek ulaze u takmičarske vode.

Kakvi su vaši planovi za dalja takmičenja do kraja ove godine? Da li je teško ući u krug profesionalnih sportista?

 –  Svima nam je u cilju da se pokažemo u najboljem svjetlu, a to ne možemo bez mnogo rada. Tako da ćemo na medalje koje smo osvojili u ovoj godini gledati kao motivaciju da nastavimo još jače. Daleko od toga da smo mi profesionalni sportisti, ali nam je cilj to postati. U svakom slučaju, nastojimo doći na svaki trening i raditi jednako ozbiljno kao na takmičenju.

Podrška trenera je naročito bitna

Kakva je pozicija karate sporta u BiH, sa kojim problemima se sportisti najviše susreću i kako ste zadovoljne timom u matičnom klubu „Hercegovac“?

Uprkos tome što veliki broj djece trenira karate, moje mišljenje je da je podcijenjen sport, pogotovo u našoj državi. Mnogi klubovi se bore sa finansijkim problemima, neki i propadaju zbog istih, ali naš klub uspijeva da održi balans. Iako treninge održavamo u školskoj sali, što je vrlo teško, pogotovo zimi, to nam ne predstavlja problem. Uz druženje i sjajne trenere, koje smatramo drugim roditeljima, sve je to zanemarljivo.

Koliko je sport važan za vas i vaše vršnjake imajući u vidu da su mladi danas sve više zaintertesovani za računare i društvene mreže?

–  Nažalost, društvene mreže i računari su preuzeli vodeću ulogu i to je jedan od razloga zašto djeca postaju neaktivna i samim tim se suočavaju sa različitim posljedicama. Međutim, moram istaći da se broj članova našeg kluba svake godine širi i dostiže zavidan broj. Nama prvenstveno, treninzi pomažu da izbacimo svu negativnu energiju kroz rad.

Da li je teško uz sportske uskladiti i školske obaveze i razmišljate li možda u kom pravcu, kada za to dođe vrijeme, želite nastaviti školovanje?

Svakako da je nekada teško, međutim već smo se navikli i to je postao sastavni dio našeg života. Pokušavamo dati sve od sebe na oba polja. Još uvijek se nismo u potpunosti odlučile za smijer daljeg školovanja. Saška mašta o vojnoj akademiji, a u mom slučaju, vjerovatno će to biti grafički dizajn ili arhitektura, ali opet, nije sigurno.

Porodica je ključ svih ostvarenih rezultata

Uloga porodice je u vaspitanju i odgoju djece izuzetno važna. Koji savjet dobijen od roditelja vam je uvijek u mislima?

 – Zahvalni smo im što nam pružaju iskrenu podršku. Ono što su nam od samog početka treniranja i takmičenja govorili jeste da nije bitno pobijediti nego učestvovati. Tada to nije imalo mnogo smisla i mislili smo da su to samo riječi utjehe kada izgubimo, ali tek sada shvatamo da nas zapravo svaki poraz uči kako stići do cilja – naglašava Dajana.

Pratite li rad nekih svjetskih karatistkinja i koja od njih vam je privukla pažnju?

–  Upoznati smo sa tim da je karate postao olimpijski sport, pa smo kao ljubitelji karatea ispratili par takmičara. Kao uzore izdvojili bismo sjajnu Jovanu Preković i Sandru Sanchez iz Španije.

Svi tekstovi na sajtu Olovka piše srcem su autorski tekstovi imenovane autorke i zaštićeni su autorskim pravima. Objavljene tekstove zabranjeno je reprodukovati, distribuirati, koristiti na drugim portalima, štampati, odnosno na bilo koji drugi način koristiti bez dozvole.

Podijelite tekst na društvenim mrežama:

Leave a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *