Subota. Pola deset ujutru. Pazarni dan. Trebinjska pijaca vrvi od ljudi. Što od mještana, što od onih iz okolnih gradova, koji željni hercegovačkih specijaliteta i nešto povoljnijih cijena, dolaze baš tu. Oaza najrazličitijih mirisa. Šarenilo boja. Neka domaćinska atmosfera.
Prodavači dovikuju: „Izvolite, probajte, da vidite što su slatke mandarine!“ I, kako da ne kupiš nešto, kada samo pomisliš koliko je truda uloženo u svaki od tih, domaćih proizvoda, uredno poredanih na tezgama? Dovoljno je pogledati njihove ruke, pune ožiljaka, koji svjedoče o mukotrpnom radu.
Prilazim jednom od pijačnih štandova, iza kojeg se smješka bakica u poznim godinama. Uzimam kesu i pogledom prelazim preko bogate ponude voća i povrća. Onako zamišljenu, trgnu me oštar glas. „Pošto sir?“ – upita žena, koja se, ne poštujući red, ubacila ispred mene. „10 KM“ – odgovori baka, uz objašnjenje da je baš ona zadužena za njegovo pravljenje, te da ne treba sumnjati u ukus i kvalitet. „Eh, čuj 10 KM..Skup je baš, ima se i za manje naći!“ – odbrusi žena i hitrim korakom produži dalje. Za njom ostade samo miris nekog jakog, opijajućeg parfema. Ja, stavljajući mandarine u kesu, čuh baku kako, više za sebe, a manje za ostatak „publike“ koja se tu stvorila, reče: „Nije sir skup, moja gospođo, nego si se ti loše udala!“
I nije mi to bio prvi put da čujem ovu izreku. Šta znači „loše se udati“? Kada smo imovinsko stanje postavili kao kriterijum za dobar i uspješan brak? Znači li to, da oni, koji imaju novac, i za kupovinu ovog sira sa pijace, i za neke druge stvari, nemaju nesuglasice u braku? Da li je pozamašan iznos na kreditnim karticama garancija da će neki par ostati zajedno? Dok ih smrt ne rastavi ili dok ih ne rastavi saldo na računu?
Zar „dobro se udati“ ne bi trebalo da znači da te supružnik poštuje, cijeni, voli? U poslednje vrijeme, kada ljudi govore o nekom novopečenom bračnom paru, čujem i ono: „Ma, upala joj kašika u med!“. Zar za sreću nije dovoljno podijeliti baš tu kašiku meda, na dva, jednaka dijela? Ljubav bez papira ili papir bez ljubavi?
Mjerimo li olako tuđu sreću? Poznajem puno parova, koji, naizgled imaju sve. Dobar posao, sređeno imovinsko stanje, lijep fizički izgled. Sto i jednu zajedničku fotografiju, objavljenu na društvenim mrežama. Ispod svake neki romantičan opis. Idu na ljetovanja. I zimovanja. I rekao bi, čovjek, ovako, izdaleka, da im se ta kašika u medu baš „udomaćila“. A, ne mora da znači. Možda baš taj, na oko „savršen par“ svaku noć provodi na odvojenim kaučevima. Sa odvojenim mislima. I odvojenim osjećanjima.
Poznajem i puno onih, koji su krenuli od nule. U čijim podstanarskim sobama se čula veća graja i smijeh, nego u nekim kućama na tri sprata. Koji su srećniji sa kolačem podjeljenim na dva jednaka dijela, od večere u najskupljem restoranu. Ne želim i neću da vjerujem da kada novca nema – ljubav izađe kroz prozor. Jer ona ljubav, koja se mjeri po tome, ne zaslužuje ni da se tako naziva.
Navikli smo da sudimo na osnovu onoga što vidimo. Nikad ne reci da neko dobro ili loše živi. Nikad ne reci da se neko dobro ili loše udao. Ćuti. Jer nemaš pojma kako je, bilo kome, kada padnu zavjese. Ko smo mi da rangiramo nečije živote, da ih postavljamo visoko ili nisko na skalu zvanu životni uspjeh?
Foto: Ž.M.
