Nema te oluje koja neće proći

Kao mala sam znala nepomično posmatrati brodove, pitajući se kuda to plove. Čeka li ih neko, negdje tamo? Šta li znači onaj uzvik “Mirno more!”?

Sada znam da mirno more nikada nije stvorilo dobrog mornara. Ono olujno, valovito i divlje stvorilo je borca. Koliko god žudjeli za avanturama, imali neopisivu želju da okrenemo novi list i otplovimo negdje, ostavljajući iza sebe sve, ništa se ne može porediti sa osjećajem – da imaš svoju mirnu luku. U kojoj se nastaniš, ušuškaš i smiriš kada valovi života krenu da te zapljuskuju.

Biće oluja u životu. Onih, nakon kojih više nećeš biti ista osoba. Oluja, koje će te ogoliti, stvarajući ožiljke kao podsjetnik. Oluja – od kojih ostanu modrice i rane. Oluja – tokom kojih ćeš saznati da li ćeš “ruku spasa” dobiti od onih od kojih to očekuješ. Ili će te pustiti da potoneš.

Ne plašite se oluja. Prođu. I nakon tmurnog, sivog i oblacima prošaranog neba – grane sunce. I nakon najveće oluje, more se smiri i opet poprimi onih savršenih pedeset nijansi plave.

Kada misliš da je ovo najteži period tvog života, kada te uhvate neke teške misli i poželiš da je sve drugačije nego što jeste, sjeti se – PROĆI ĆE. Kada ti je srce puno, kada osjećaš toliku sreću i zadovoljstvo da ti se čini nestvarno, sjeti se – PROĆI ĆE.

Zato, kroz život samo hrabro. Talasi su prepreka, ali kada stigneš do cilja, prepreke su, tamo gdje im je i mjesto – iza tvojih leđa. I kada te pitaju da se zakuneš u nešto što najviše voliš, reci:”Kunem se… U more.” 

Podijelite tekst na društvenim mrežama:

Leave a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *