„Siroče. Majka mu uginula, trči meni čim me ugleda“ – glasila je ćaćina Viber poruka tog utorka, uz priloženu fotografiju. Na njoj je Sara, moja sestričina, djevojčica avanturističkog duha, zaljubljenik u životinje, vila što svaku tugu u radost pretvara. Gledajući nju, vratih se godinama unazad na to isto mjesto, seoce udaljeno od grada taman toliko da se resetuješ, odmoriš misli, osluškuješ tišinu. Raspust bi počeo, a torba za selo već bi bila spakovana.
Zamirisao bi jun na sladoled od vanilije, hladan domaći sok uredno složen u plastičnim flašama, korpe pune sočnih voćki…
Išarana bi bila avlija kredama, na terasi iznešene sve moguće stolice, jer tu pirka vjetar i lijepo je za sjediti. Dešavalo se i tada da ovce uginu, pa nejaka jagnjad utjehu pronađu u nekom od ukućana što ih flašicom, baš poput novorođenčeta, hrani i mazi.
Sve su to bile sitne radosti jednog srećnog djetinjstva. Četvrtkom bi, ako se ne varam, u selo dolazio kombi pun namirnica. Dragi ljudi, kućni prijatelji mog djeda i bake, otvorili bi širom vrata kombija i puštali da neodlučna, osmogodišnja ja, bez pritiska izaberem slatkiše, grickalice i sve ono što je na selu znatno ukusnije nego u samom gradu. Godine su se nanizale, sada tu istu avliju kredama šaraju neki novi klinci. I tako i treba.
Nekome miriše jun. Ponovo.
Svi tekstovi na sajtu Olovka piše srcem su autorski tekstovi imenovane autorke i zaštićeni su autorskim pravima. Objavljene tekstove zabranjeno je reprodukovati, distribuirati, koristiti na drugim portalima, štampati, odnosno na bilo koji drugi način koristiti bez dozvole.
