Ne volim sredinu. Ni u čemu. Sve i da je zlatna. Ne podnosim ništa mlako. Kafu pijem vrelu, premda svaki put uredno opečem jezik. Ne volim mlake ljude. Ni odnose. Toplo – hladno. Ili te obožavam, ili te ne podnosim. Nema između. Prosto je.
Ne volim neodlučnost. Ako stalno preispituješ sebe, pitanje je da li si donio ispravnu odluku? I nikada nećeš biti 100% siguran. Posmatraćeš svoj odraz u ogledalu pitajući se:”Da li sam trebao tako?! Ili ipak ne?”
Ne volim one koji se kockaju. Sa onim što imaju. Sa tuđim životima i osjećanjima. One koji vagaju. Dvoume se. Vječite skeptike.
Ne vjerujem u druge šanse. U promjene. U nove prilike da ti dokažu samo da su ostali – oni isti. Manipulatori koji savršeno znaju gdje udaraju. Svako od nas ima svoju Ahilovu petu. Pokažeš li samo jedanput svoju slabost pred drugima, računaj da si izgubio.
Idi srcem. Idi srcem na gromade koje ne znaju kolika je moć ljubavi. I santa leda otopi se milošću sunčevog zraka. I najgrublja riječ postaje mizerna i nemoćna – tamo gdje srce progovara.
Neka ti kažu da si previše osjetljiva. Neka ti kažu i da sve primaš srcu. Neka ti prigovaraju i da ti “čovjek ništa ne može reći”.
Ako je to cijena za biti i ostati svoj, pristajem da je platim. Neka ide na moj račun.
