Narod koji posti, ali psuje Boga. Narod koji ide u crkvu, ali da bude viđen. Narod koji se kune u svece. Narod koji proslavlja praznike da bi „okrenuo“ jagnje i napravio feštu. Narod koji obilježava krsne slave radi opijanja od tri dana. Produži se.
Narod koji diže tri prsta u zadimljenoj kafani na prve taktove pjesme: „Sini jarko sunce sa Kosova“, a da ih pitaš zašto – ne znaju. Vidjeli da svi tako rade.
Narod koji zaboravlja porijeklo i običaje. Narod koji djeci daje strana imena, jer eto – zvučna su. I sve je manje Lazara, Miloša, Uroša…
Vjera je postala moda. I možda nikada više onih koji glasno ističu da su vjernici. I možda nikad više onih koji to zapravo nisu. Vjeru nosiš u sebi. Ako je nemaš u sebi, možeš otići bilo gdje, ali nećeš je ni tamo pronaći. Ne čini vjeru krst okačen kao detalj u automobilu. Ne čini je ni gomila ikona, kupljenih radi ukrašavanja enterijera, a ne molitve.
Moli se u sebi. Posti za sebe. Čini dobra djela, bez da o njima naglas govoriš. Ako samo u vrijeme praznika postaješ neko ko širi dobrotu, promoviše praštanje i pruža ruku svima, ti nisi vjernik – ti si licemjer.
Da naučimo da poštujemo tuđe, a volimo svoje. Da naučimo da živimo sa saosjećanjem, sa brigom, sa razumijevanjem. Da krenemo putem kojim se ređe ide….
Možda nam tada, konačno, i bude bolje.
Jelena Drapić
Foto: Ž.M.
