Ova košćela pod kojom se, prema narodnom predanju, rodio Sveti Vasilije Ostroški prkosi vjekovima, a svjedoči najtišim, u sebi izgovorenim molitvama…Dočekuje i ispraća putnike namjernike koji se nađu u Mrkonjićima, rodnom selu svetitelja i zaštitnika.
Nigdje se čovjek ne osjeti tako malim i nemoćnim, kao pred zidinama svetinje. Valjda tek u onoj tišini koju tek povremeno prekine cvrkut ptica, shvatimo da gotovo ništa nije u našim rukama. Da možemo donositi odluke, ali nije na nama hoće li se ostvariti. Da jedino što zaista jeste u našoj moći je da izustimo jedno tiho:“Ako Bog da…“ A uvijek da…Onome ko vjeruje.
Da ne posjećujemo svetinje samo da nešto zatražimo, već da se naučimo zahvalnosti na ovom novom danu koji smo dočekali..Jer, neki nisu..Ovdje dolazim otkako znam za sebe. Na dan kada sam napravila ovu fotografiju bilo je neobično mirno, tiho, a na putu do crkve srela sam samo jednog mještana sela.
Sutra će na dan obilježavanja praznika posvećenom jednom od najvećih čudotvoraca ovo malo, hercegovačko selo vrviti od vjerujućeg naroda. Svi na istom mjestu, sa istom željom, da mir zavlada među nama, da ojačamo vjeru, jer nema jačeg oružja od iskrene molitve..
