Dok god svoje komplekse liječiš parkirajući bijesne automobile na mjestu rezervisanom za osobe sa invaliditetom, dok god u kafani onako “šeretski”, bacaš na sto dva – tri telefona, da vidi raja da imaš, dok god izvlačiš svih deset bankovnih kartica koje imaš u novčaniku, opet da vidi svijet – daleko si ti od gospodina.
Možda možeš da zamaskiraš svoju ličnost odjelima šivenim po mjeri, kravatama za koje do juče nisi znao ni kako se vežu, lakovanim cipelama koje te žuljaju jer si do juče nosio opanke.
Možda možeš da se šepuriš u direktorskoj fotelji i na stolu držiš uokvirenu diplomu fakulteta, kupljenu po principu „plati i nosi“, ali ponašanje, stav i kultura se (pazi, sada te moram razočarati) ne kupuju.
Možda možeš da zaposliš sve rođake po babinoj liniji, da trčkaraju oko tebe, da ti kuvaju kafu, donose novine, mastan burek za doručak i bacaju smeće. Jer svaki direktor mora da ima svoje sluge. Pa i ovaj sa sela.
Možda možeš da preko noći kao zaboraviš odakle si potekao. Odakle ti je djed, otac, prezime. Možda možeš da preko noći zaboraviš svoje korijene i na sav glas hvalisaš se drugima da si ti jedan od rijetkih gradskih momaka, odraslih baš tu – u centru. Gradsko dijete. Možda možeš da zaboraviš da si odrastao na prijesnacu, a u fensi restoranima naručuješ isključivo kavijar. Ili neka druga, dovoljno fensi jela i pića, čije nazive ne znaš ni da izgovoriš.
Možeš ti iz sela, ali selo iz tebe…Dok god se foliraš da si nešto što nisi, da pripadaš tu gdje ne pripadaš, da znaš ono za šta nikada nisi ni čuo… Da si neko mnogo važan, nezamjenjiv igrač, bitna persona koja gazi druge jer “ko ti je k'o on” – u tebi čuči seljak. Pardon, ne seljak – seljačina.
Poznajem mnoge seljake koji bi mogli biti primjer mnogoj “gospodi”. Poznajem mnogu “gospodu” koja bi se trebala postidjeti pred nekim čestitim seljakom.
