Mnoge prilike sam propustila, otišle su u vjetar. Mnoge šanse su mi iskliznile iz ruku i potrčale u susret onima kojima su zapravo bile namijenjene.
Na mnoga pitanja odgovore sam dobila tek kada me više nisu ni zanimali. Brojne dileme postale su kristalno jasne kada su prestale da me zamaraju. Nisu mi se ni sve želje ispunile kada sam oduvala rođendanske svjećice…
Danas smo trebali da se vjenčamo. Trebala sam obući ranije, sa uzbuđenjem, odabranu vjenčanicu. Koračati ka oltaru i reći „Da“ čovjeku kojeg sam izabrala za najboljeg druga, supruga i polovinu koja mi je falila da postanem cijela.
Trebala sam….Trebala sam štošta. Razmišljati glavom, a ne voditi se uvijek srcem. Udariti o zid sto puta, da bih se onaj sto prvi zaustavila prije povrede. Tačno na vrijeme.
Trebala sam više cijeniti svoje vrijeme, a ne poklanjati ga tako olako drugima koji nisu znali uzvratiti istom mjerom. Ili nisu željeli.
Trebala sam osluškivati svoju tišinu, a ne galamu onih koji su samo željeleli nadjačati glas mog razuma. Napraviti žuljeve na nogama da bih naučila da bezbroj koraka treba preći do one table na kojoj piše:“CILJ“.
Trebale su mi ove dvadesete da steknem iskustvo i na vagi dobro procijenim ko mi želi dobro, a koga vesele moji neuspjesi. To me, nažalost, i danas često prevari..
Trebala sam svašta, ali ne žalim ni za čim. Sve je onako kako treba biti. Ono nama povjereno nas čeka. Negdje, na kraju puta, pronaći ćeš ključ koji otvara samo tvoja vrata…Ona, tebi suđena.
I vjeruj mi, uzalud je trčati za srećom. Što veći zamah hvataš, ona ti sve više izmiče. Nećeš je uhvatiti, sve dok ona ne odluči da raširi ruke. Tebi.
