Sjede za prvim stolom, nemoguće ih je ne uočiti. Plavokosi dječak, možda petogodišnjak, ushićeno pokazuje majci sadržaj na telefonu. Ona odmahuje rukom, istovremeno zauzeta gledanjem u ekran svog uređaja. „Hajde, gledaj to i ćuti, utišaj se malo, jesam li ti rekla već jednom!?“ – prekorijeva dječaka koji potišteno nastavlja da se zabavlja, na njemu poznat način, prelazeći malenim prstima po velikom ekranu. Otac čita novine, tek povremeno zastajući sa listanjem stranica kako bi otpio koji gutljaj kafe. Više, do trenutka odlaska iz restorana, nisu progovorili ni riječi. Majka bi samo katkad upozorila dječaka da smanji ton telefona jer nisu sami. To bi bilo sve od njihove šture komunikacije.
Neko bi, gledajući sa strane, rekao da je u pitanju prosječna porodica. Porodica modernog doba. Roditelji koji idući linijom manjeg otpora tutkaju u ruke djetetu telefon kako bi osvojili koji trenutak mira za sebe. Za svoju dušu. I šta je tu loše?
Loše je. Za to isto dijete. Činiš mu „medvjeđu uslugu“. Ne može jedan telefon zamijeniti roditeljsku pažnju. Ni razgovor. O igri da i ne govorim.
Čudimo se u šta izrastaju djeca danas, a gledajući pristup roditelja, ona su još i dobra. Fali im empatije, jer u tim malim ekranima ispred kojih provode sate i sate, ne mogu pronaći pravo društvo. Uslovljavaju ih sa:”Ako pojedeš sve, daću ti telefon…”
“Ako budeš miran, daću ti telefon…”
“Ako ne skačeš okolo, daću ti telefon…”
Potkupljuju ih materijalnim stvarima, a ta ista djeca ostaju gladna ljubavi. Prezasićena igračkama, a željna gacanja po barama i igranja u pijesku.
Daju im daljinski upravljač u ruke kako bi oni, “brižni” roditelji mogli surfovati internetom. Iznenađuje ih da oni nisu idoli vlastitoj djeci, već tamo neke čike i tete sa malih ekrana. “Youtube” je postao zamjena za loptu, lutku ili Lego kocke.
Nisam roditelj još uvijek. I znam, pomisliće neki koji se nađu “prozvanim” u tekstu: “Lako je tebi, ne znaš kako je to…”
Ali znam da dijete zaslužuje da bude – dijete. Ne rob telefona. Da uživa, mašta i sanja u pravoj realnosti, a ne virtuelnoj. Da u roditelju nađe druga za igru, za slušanje, za odgovor na hiljadu pitanja koja te male glave mogu smisliti u sekundi.
Provodite više (kvalitetnog) vremena sa njima. Igrajte se u parku, šetajte u prirodi… Ugasite telefone i osluškujte potrebe i želje njih, malih ljudi. Oni će biti srećniji, a Vi uspješno savladati kurs roditeljstva. Dobar roditelj se postaje.
Svaka čast na tekstu,ukazati na na najveću grešku današnjice to je ono što nam je potrebno…pa valjda i ti roditelji kad već ,,vise” na telefon pročitaju ovo pa nešto promjene.Bravo Jelena,samo nastavi tako!