Ne znam ko su tihi heroji vaših života i kome vi „skidate kapu“. Sve to i daleko više, meni je ova starica. Danas joj je rođendan. Velika cifra. 87. U naručju, od njih petoro, najmlađe praunuče. Na duši tona tuge koja, poput najtežeg tereta, tišti. Nosi ona, taj svoj krst, onako kako umije, zna i mora.
Pokušava blagim osmijehom prikriti breme potištenosti. Ne dozvoljava da se vidi, naučena da svaka tjeskoba među četiri zida treba ostati. Požalih joj se skoro. Pita kako mi je, jesam li se navikla? Na tuđu zemlju, narod, svijet. Kažem: ‚‚Dobro je, bakana.“ A ona, samo ona zna da u glasu prepozna sjetu, nostalgiju i nedostajanje. Ne može je čovjek, ni preko žice, prevariti. I ovih 1500 kilometara udaljenosti malo je da njoj zavara trag. „Sine moj, sve prođe, to upamti…I dobro. I loše. Prođe.“
Veća istina od te ne postoji. Svašta živ čovjek istrpi, pregrmi i na kraju, preživi. Ona mi je živi dokaz. Ona, moje najtoplije ognjište, moja porodična ikona i moja vjera da i tada, kada sve prođe – dobro i neiskvareno srce živi. Ona, za koju sam još uvijek ono malo dijete, loknaste kose i vječito poderanih koljena. Ona u čijem prisustvu i ja zaboravim da će mi uskoro 27. Ona što jedva dočeka da me vidi ‚‚preko ekrana” i pusti koju suzu, kako kaže, od radosti. Čini mi se da sam odlazeći ostavila u njenom zagrljaju dio duše što se povremeno, na ovakve dane, na komadiće razdijeli. Ponekad, samo ponekad, ja koja riječima baratam, ostanem bez istih. Dugujem ti mnogo i za još sto života ne bih ti se stigla odužiti. Nema meni do tebe.
Srećan ti rođendan Mila moja, najmilija!
