Jovanu i Nemanju, glavne aktere današnje priče, sudbina je povezala 2006. godine. Njihova ljubavna priča krunisana je brakom dvije godine kasnije, na Mitrovdan, 8. novembra. Budući da su u dvadesetim godinama stupili u brak, nisu bili preokupirani brigom kada će se ostvariti kao roditelji. Vođeni ljubavlju koja ih veže, strpljivo su čekali taj momenat. Nakon nekoliko godina zajedničkog života, odlučili su da je ipak došlo vrijeme da nešto sami promijene. I to je, pokazaće se kasnije, bila njihova najbolja odluka. Ova hrabra porodica Krulj prošla je trnovit put da bi danas bila potpuna i rukama držala najveće bogatstvo – svoje blizance Irinu i Vasilija.
Na koji način kreće Vaša bitka za potomstvom?
– Za naš problem sam počela malo više da se interesujem 2013. godine jer je određeni broj godina već prošao, a ništa se nije dešavalo. Odlazim kod svoje doktorice, vadim te neke osnovne nalaze. Doktorica mi saopštava da je sve u redu i da nastavimo sa dodatnim analizama. Suprug je takođe uradio nalaze koji su potrebni za muškog partnera i oni su bili u granicama referentnih vrijednosti. U razgovoru sa urologom i ginekologom oni nam savjetuju da probamo sa vantjelesnom oplodnjom. Pošto nismo bili toliko upućeni u samu suštinu, šta je vantjelesna oplodnja, kako to sve funkcioniše, dodatne informacije sam pronašla na Internetu. Postajem član foruma koji je okupljao žene sa istim ili sličnim problemom. Suprug i ja postajemo članovi udruženja parova sa problemom steriliteta “Bebe” i zahvaljujući njima dobijamo dodatne informacije – ističe Jovana.
Vaša iduća “stanica” bila je klinika u Banja Luci?
– Tako je. Na proljeće 2015. godine zakazujemo prve konsultacije na klinici za koju smo čuli da daje odlične rezultate. Suprug i ja ponovo vadimo nalaze i pokrećemo postupak. Taj postupak, ujedno i prvi, rezultirao je trudnoćom, koja se nažalost završila u 8. nedjelji spontanim pobačajem. Nakon toga, 2016. 2017. i 2018. radimo dvije VTO i jednu inseminaciju, ovdje i u Srbiji, takođe bez uspjeha.
U Banja Luku opet odlazimo 2019. godine, na treći i posljednji besplatan postupak o trošku države, koji hvala Bogu uspjeva i donosi nam neizmjernu sreću.
Kako ste naglasili, iza Vas je više pokušaja vantjelesne oplodnje. Šta Vam je, u tim momentima, predstavljalo najveću poteškoću?
– Da, ukupno četiri postupka asistirane reprodukcije. Najteži je bio onaj psihički pritisak koji je neminovan kada se boriš da postaneš roditelj, a nekog velikog razloga, sa medicinske strane, zašto to ne ide – nema. Ideš iz postupka u postupak, ništa se ne dešava, a iza tebe su godine nadanja i čekanja. Moram da naglasim da je podrška između partnera u svemu, pa i u borbi za potomstvo najbitnija. Bilo je teških situacija, prije svega kod mene, jer je žena u samom postupku, možemo slobodno reći, stub i najvažnija karika. Smatram da je za ovakav rezultat najvažnije razumijevanje supruga, njegova podrška i neizmjerna ljubav.
Možete li sa čitaocima podijeliti utiske kada ste saznali da ste konačno u drugom stanju?
– Joj, taj osjećaj se ne može riječima opisati ni izreći. Sve se desi u nekih par dana, sama aspiracija, zatim oplodnja pa transfer, jednostavno ne znaš šta te je snašlo. U toku čekanja rezultata, sva osjećanja ovoga svijeta se pomiješaju. I ako se ne preporučuje raditi običan test, ja nisam mogla da izdržim, pa sam ga uradila deveti dan od transfera i bio je pozitivan. Duboko u sebi sam znala da smo ovaj put zaista uspjeli, a nalaz iz krvi je to i potvrdio.
Kako je protekla sama trudnoća, ako uzmemo u obzir i tada aktuelnu epidemiološku situaciju?
– Kao i većina višeplodnih trudnoća iz postupka vantjelesne oplodnje, ona se u startu vodila kao visokorizična. Na početku je bilo malo trzavica, bilo je nužno strogo mirovanje, sve do prvog ultrazvuka, kada nam je doktor saopštio da nosim blizance. Čuvala sam se, ali sam i uživala maksimalno u svakom danu jer je svaki nosio nešto novo. Nisam se mnogo kretala među ljudima, imala sam neke zanimacije kod kuće, lagane šetnje, šetnje sa psom, uglavnom sam gledala kada izađem da se pridržavam svih epidemioloških mjera koje su tada važile. Ne mogu reći da nisam razmišljala šta ako potraje, a ja se porodim u takvim okolnostima.
Bebe su na svijet došle prijevremeno. Kako ste zadovoljni uslugom koju ste imali u zdravstvenim ustanovama u Podgorici i Beogradu?
– Da, ja sam njih rodila u 32. nedelji. U pitanju je bio hitan carski rez, zbog kog sam i upućena za Podgoricu. Prije svega, moram i ovim putem da se zahvalim doktorici Danijeli Popadić, bez čije pomoći i angažovanja u tom trenutku, ništa ovo ne bi bilo moguće izvesti, s obzirom da je u pitanju bila druga država i vanredna epidemiološka situacija.
Za doktore u KBC Podgorica, Neonatologije KBC Podgorica, Instituta za neonatologiju u Beogradu, ne postoje riječi zahvalnosti koje bih mogla da im uputim. Toliki profesionalizam, u takvim okolnostima, zaista se rijetko viđa. Iskoristiću i ovu priliku da pomenem Helikopterski servis Republike Srpske, na čelu sa Bobanom Kusturićem, koji je, zajedno sa Udruženjem “Bebe”, obezbijedio, da se naše bebe bezbjedno prebace iz Podgorice za Beograd, a potom iz Beograda za Trebinje. Takav timski rad, jednostavno je morao dati pozitivne rezultate, vrijedne svake zahvalnosti i divljenja.
Kao majka blizanaca, kako organizujete svoj dan sa njima? Koji su to izazovi sa kojim se jedna mlada majka mora suočiti?
– Prvo, bebe su dvadeset i sedam dana bile u bolnici, već naviknute na neke stvari. Kada smo došli kući, trebalo je uvesti neke nove navike, a one dobre zadržati. Jako sam ponosna na sebe i na njih, što su počeli dojiti, za šta su mi rekli, da je kod prijevremeno rođenih beba, to praktično nemoguće, da pored flašice počnu da doje. Malo po malo, uz veliku upornost, oni su srušili i tu, mogu slobodno reći, predrasudu. Svekrva mi mnogo pomaže, kada joj to obaveze dozvoljavaju, budući da još ide na posao. Suprug, koji je vozač i često je na putu, takođe je moja desna ruka u svakom smislu. Obaveza je puno, ali se uz dobru organizaciju, sve može postići. Ipak, najviše vremena ja provodim sa njima, obraćam pažnju na njihov napredak u svakom smislu, trudim se da im pomognem da što bolje savladaju svaki novi “zadatak” u svom odrastanju – kaže nam ova hrabra mama.
Ko Vam je, pored supruga, bio najveća podrška u ovoj nesvakidašnjoj borbi?
– Svi koji su bili upućeni u našu borbu su nam slali pozitivnu energiju i podršku, prije svega mislim na naše najbliže članove šire porodice i nama bliske prijatelje.
Mislite li da su bračni parovi dovoljno obavješteni o mogućnostima VTO ili je to i dalje u Hercegovini „tabu“ tema?
– Nažalost, mislim da nisu. Treba mnogo, mnogo, mnogo pričati o ovome i savjetovati mlade. Raditi na informisanju i dijeljenju iskustava. Tabu tema je još uvijek. Ljudi nisu dovoljno informisani. Bilo je situacija da me sretnu na ulici, a potom slijedi komentar:”Jao, pa super što si trudna, a je li prirodno ili vještačko?” I to vam dovoljno govori o svemu.
Malo se, u našem društvu, govori i o psihičkom stanju ljudi kojima je život namijenio teži put ka sticanju zvanja roditelj. Kako ostati psihički jak i stabilan, kada ne ide sve po planu?
– Jako teško. Ali kao što sam već spomenula, podrška partnera je najvažnija. Takođe, razgovori sa psihologom i sveštenikom, meni su mnogo pomogli. Moram da poručim svima, da potraže pomoć u vidu razgovora sa ljudima za koje misle da im mogu pomoći, dati savjet i uticati na to da što bolje podnesu stanje u kome se samo trenutno nalaze.
Šta biste Vi i suprug, poručili mladima koji se nalaze na samom startu, u istoj poziciji kao i Vi prije nego što ste dobili svoje male hrabriše?
– Haha, da, naše male mrvice, heroje. Poruka je jasna, nemojte ništa da čekate. Ako poslije godinu dana, redovnih odnosa, ne dolazi do začeća, krenite u borbu. Postavite sebi jasan cilj i on će se ostvariti. Morate biti jako jako uporni i stremiti ka tome cilju. Sve dok to ne narušava Vaše i zdravlje Vašeg partnera, treba se boriti. Jer, ipak i Bog na kraju daruje uporne. Mi smo jedan od dokaza za to i hvala mu – zaključuje Jovana.
Autorka: Jelena Drapić
Fotografije: Privatna arhiva
Uvijek volim ovakav tekst pročitat jer mi je divno kad netko prica o ovome…sama sam prosla to i evo bebica je na putu.. ❤️❤️❤️