Tu, ušuškana među soliterima, je njihova kućica. Kućica, koju svi u naselju, zaobilaze. Skreću pogled kao da ih je sramota što tu, u urbanom djelu gradu, stanuje i životari „takva“ porodica. Romska.
Pred trošnim i oronulim kućerkom – drvena stolica. Na ljuljanje. Čopor djece, jedno drugom do uveta, takmiči se ko će zauzeti to – jedno mjesto. Gurkaju se. Vuku za rukav majice. Vrište. Majka, oskudno obučena, iako jutarnji minus i mraz uveliko ulazi pod kosti, širi veš na improvizovanom štriku. Na raširenom šatorskom krilu, kod praga, igra se najmlađi od njih sedmoro. U rukama mu prazna flašica ispijene Fante. Zagleda je, vrti, baca u vazduh. Igra se, sa praznom bočicom, kao da je najskuplja igračka na svijetu. Džemper, vjerovatno posuđen od starije braće, veći je za dva broja. Noge su mu bose.
Po mojoj procjeni, ima možda 5 – 6 godina. Pogledi nam se susreću. Na sekund. Ne znam da li mi se učinilo da su se one tanke, malešne usne, razvukle u blagi osmijeh. Ili sam, barem, poželjela da jesu.
Sa prozora sam često posmatrala ovu malu družinu. Nerijetko, kako sjedeći na naslaganim gredama pred kućom, halapljivo jedu. Umazani oko usta, ljepljivih ruku, ali čini se – iskreno srećni.
Toga jutra sam, kao i inače, krenula da bacim smeće. Ponovo sam prošla kraj njihove kućice. Vrativši se, shvatih da ključ od stana koji sam, do maloprije, držala u rukama – nije tu. Pomislih da ga nisam slučajno odložila, zajedno sa kesom smeća. Pred kontejnerom je stajao on. Najmlađi dječak. Pretraživao je kese. Ono, za njega korisno, ostavljao je sa strane. „Šta ti tražiš?“ – gledao me je krupnim crnim očima, iščekujući odgovor. „Mislim da sam izgubila ključ. Od kuće.“ – kažem, i dalje gledajući gdje se moja kesa, u ovom haosu, nalazi. „Pa šta ćeš sad, imaš li gdje spavati noćas?„- slegnu ramenima, zabrinut i iskren, onako kako samo dijete umije. Nasmijao me, u toj muci oko izgubljenog ključa – njegov odgovor. „To je moja kesa“ – pokazah mu prstom, a on je brže – bolje uze. „Nema ovdje ključa“ – reče moj mali komšija, sav snužden i razočaran što mi nije bio od pomoći, nakon što je istresao sadržaj čitave kese.
„Hvala što si pogledao svakako“ – rekoh i krenuh nazad, nervozna, ubrzanim korakom, u glavi razmišljajući kako da riješim novonastalu situaciju. „Ej ti, stani. Ako nemaš gdje spavati, možeš kod nas“ – reče mi on. Dijete od 5 – 6 godina. Rom. Ili nevaljali i prljavi Ciganin – kako ga nazivaju komšije iz ulice.
– „Kako se zoveš?“
-„Sreten mi je ime.“
-„Ime ti odgovara.“ – rekoh i pružih mu nešto sitnog novca, iz džepa jakne. Sretena sam viđala i kasnije. Pred zgradom kako prodaje cvijeće koje je negdje ubrao. Po 50 dinara. Kako čisti stakla automobila. Slaže drva.
Sreten – čista duša. Ona, koja zbog boje kože, nailazi na brojne predrasude. “Mora da je lopov. Prevarant. Drogeraš. Vidi kako je prljav…” – neke su od uvreda sa kojima se suočava. On. I njemu slični.
Meni će lik Sretena, musavog dječaka, guste kovrdžave kose, kao ugalj crnih očiju, iscjepanih farmerica i bosih nogu ostati sinonim za – dobru dušu. Mali dječak održao je veliku lekciju. Sreten je meni ponudio dom. I svoje prijateljstvo. Meni – strancu.
Ne znam gdje je sada Sreten. Da li još uvijek luta ulicama, prosi za koji dinar ili je našao neko novo skrovište… Nadam se, samo, da je u ovom surovom svijetu sačuvao svoje najveće bogatstvo – čistu dušu.
