Prolazim pokraj staračkog doma. Ranije bih žurila da što prije pređem tih nekoliko koraka, a da ta, za mene nekako tužna građevina ostane iza mojih leđa. Danas me zatekla drugačija slika. Ona i on. Oboje u osamdesetim, po mojoj procjeni. Sjede na klupici, na kojoj su neki nestašni klinci izrezbarili svoje inicijale. Njegova ruka ležerno prebačena preko njenog ramena. Ona u bordo majici sa malim srebrnim brošem u obliku leptira okačenim na desnoj strani. On, u kariranoj košulji, sa kačketom koji ga tako vješto brani od sunčevih zraka. Upeklo je ovo hercegovačko sunce. Sa strane, na klupi novine, otvorene po sredini, a pored nje – ruža i flašica vode.
Pričaju nešto, zamišljeno gledajući ka autoputu kojim nemilosrdno prolaze automobili. Okrenuh se, još jednom, ne bi li mi ova slika ostala urezana, kao podsjetnik kad god se zapitam: „Postoji li ta ljubav?“ Vidim ih. Smiju se nešto. Živjeli vi meni, tako srećni….
A šta danas nazivamo ljubavlju? U surovom svijetu kapitalizma i pomodarstva kada je važnije koliko, a ne šta imamo, ljudi olako miješaju osjećanja: zaljubljenosti i ljubavi. Jeste, zaljubljenost je kada ti klecaju koljena. Jeste, zaljubljenost je kada sa nestrpljenjem iščekuješ poruku, poziv, susret. Jeste, zaljubljenost je kada ti dlanovi postaju potpuno mokri od same pomisli na poljubac sa tom osobom. A ljubav?
Ljubav je kada sa nekim podijeliš džak soli. I šećera. Barem tako kažu oni iskusniji od mene, kojih se mogu pohvaliti dugogodišnjim bračnim stažom. Ljubav je kada pregrmite sve one izazove koji su se, eto, nametnuli na vašem zajedničkom, životnom putu. Kada posljednju novčanicu, preostalu u onom malom, skrivenom džepiću novčanika potrošite zajedno. Ne nazivajte svašta ljubavlju. Tek kada ono „JA“ zamijenite sa „MI“ – znajte da volite. Tek kada vlastiti sebičluk zamijeniš požrtovanjem, ponosno reci – JA VOLIM. One čuvene rečenice: „Polako vozi, javi se kad stigneš“, „Što se nisi toplije obukla, prehladićeš bubrege?“, „Jesi li gladna da kupim nešto usput?“ – možda i bolje od kakvih gestova pričaju – ljubavnu priču.
Kada budeš spreman da skupe restorane i kreditne kartice zamijeniš sa klupom pod vedrim nebom i vrelim burekom, dok ti se smije jer si se opet umazala od uva do uva – slobodno reci: JA VOLIM.
Kada prihvatiš tuđe mane i nedostatke kao svoje rođene i veličaš ih kao da je riječ o najljepšim vrlinama, slobodno kaži cijelome svijetu: Hej,pa ja volim!
Ljubav ne zna za daljinu, pređene kilometre, nedostajanje. Jer onog koga voliš nosiš odmah tu, baš pokraj srca – gdje god da pođeš. I ne vjerujte kada vam kažu da su ljubavi prolazne. Da će sa godinama nestati. Da će se ona početna hemija pretvoriti u dosadnu naviku. Neće.
Pravu osobu volite jednakim intezitetom kao prvog dana. I kada prolete godine. I kad vam kosu prošaraju sijede. I kada vam lice oboji poneka bora. I kada dobijete koji kilogram više. I kada zajedno pregledate porodične albume i pitate se:“Ma, kad prije prođe ovo vrijeme? Vidi što smo bili mladi, lijepi, srećni…“ I kada je pomalo drhtavim rukama zagrlite.
Znate, prave ljubavi su bezgranične. I rijetke. Čuvajte vašu. Sebično, okruženu staklenim zvonom, daleko od ljubomornih pogleda. Možda baš vi nekome sutra ulijete vjeru da ljubav, kakva god vremena bila – opstaje. A ako nije opstala – nije ni postojala. Ne dajte da vas uvjere da je nema, da je iščezla, da se danas gleda samo korist. Neka ono izgovoreno „DA“ pred matičarem i ljudima bude obećanje da ćete, makar i u staračkom domu – ostariti zajedno. Ruku pod ruku – u dobru i zlu.