Podsjetila me danas jedna fotografija da je od srednjoškolske mature prošlo ravno deset godina. Decenija. Od onog entuzijazma, ushićenosti i poleta kakvog valjda samo kao osamnaestogodišnjak osjetiš do ove trenutne društveno nametnute ozbiljnosti i udara realnosti nekoga u kasnim dvadesetim. Neko će reći da su godine proletjele. I sasvim sigurno, bio bi u pravu.
Imala sam sreću da mi je razredni starješina bila žena, možda tada neshvaćenih, čvrstih principa. Obrazovana, ali opet žena iz naroda, sa pristupom vaspitanja koji je važio za neka ranija vremena. Pred penzijom i sa dugogodišnjim iskustvom, znala je da održi red i disciplinu što je, moram priznati, sa grupom srednjoškolaca nemirnog duha, bio veliki uspjeh. Provukla bi ona, negdje između ekonomskih termina, knjigovodstva i drugih stručnih predmeta i neku narodnu mudrost. Iz života. Tek toliko da nas pripremi i ohrabri za onaj svijet koji je čekao iza otvorenih vrata srednjoškolskog centra.
Nekoliko dana pred maturu ispitivala bi nas o budućim planovima, željna saznanja u kojim ćemo se vodama obreti, dajući neku svoju prognozu. „Šta ćeš ti sad, Drapićka?“ – pitala bi Jela, prekrstivši ruke, trudeći se da zadrži uvijek ozbiljan izraz lica.„Upisaću žurnalistiku“ – rekoh.„Nije to za tebe, ti si mi za nešto ozbiljnije. Studije prava, recimo..“ – procijenila je tada. I moram priznati da mi je, godinama poslije, kroz misli znao proći taj njen sud, pitajući se ono čuveno:“Šta bi bilo kada bi bilo…?“
Nisam je vidjela godinama. Kao ni mnoge druge iz razreda. Raštrkani po nekim drugim, manjim ili većim gradovima, državama, svijetovima, rijetko se sretnemo u zavičaju. Ostaneš u kontaktu tek sa nekolicinom, dok o drugima čuješ po neku novost, onako, sa strane.Neki su se ostvarili na poslovnim poljima, neki u vodama roditeljstva, neki još uvijek traže sebe…
I sve je to u redu. Jer ne moraš, po nepisanim, a iza ćoška prošaputanim normama društva, do tridesete ostvariti apsolutno sve. Jer život krojiš po svojoj, a ne tuđoj mjeri. I taman da ti je tvoj svijet omalen, okračao, tijesan – tvoj je. I sam biraš koga ćeš u njega pustiti. Ili pokazati gdje su vrata.I da možeš sa ove distance od deset godina razlike, dati samom sebi aplauz i reći „Vrijedilo je. Sve ovo…“
Svi tekstovi na sajtu Olovka piše srcem su autorski tekstovi imenovane autorke i zaštićeni su autorskim pravima. Objavljene tekstove zabranjeno je reprodukovati, distribuirati, koristiti na drugim portalima, štampati, odnosno na bilo koji drugi način koristiti bez dozvole.
