„Nemam sad vremena, nazvaću te sutra…Obećavam.“ I spustih slušalicu. Pokupih ključeve od stana, torbu i brzinom munje pozvah lift. Stao je na drugom spratu. Na vratima poznata lica: četvorogodišnja Kalina i njena majka. „Kada će me tata jednom voditi u vrtić“? – pomalo tugaljivo upita djevojčica. „Tata nema vremena, znaš koliko radi..“ – reče joj majka i usput obeća da će je po povratku iz vrtića odvesti u naaajveću prodavnicu igračaka da joj kupi nešto. Po njenom izboru. Kalinino lice se na momenat ozari, a mi se uz pozdrav rastadosmo. Tu – na raskrsnici. Svako svojim putem.
Ja se ugurah među masu onih koji žure. Nekuda. Nekome. Možda idu na posao. Možda jurcaju u banku, da ih ne zahvati baš ona pauza. Od pola jedanaest. Možda hitaju da odvedu klince u školu. Možda im se, kao i meni, čini da ovo crveno svjetlo na semaforu traje čitavu vječnost. Možda…
Vrijeme ne čeka. Prolazi nemilosrdno, ni ne pitajući nas da li nam se to dopada. Red obaveza, red nerviranja, red osmijeha i – radni dan je gotov. 15 časova. Vrijeme kada se sve srećne porodice okupljaju za ručkom. Vrijeme kada očevi ostavljaju po strani svoje aktovke i fascikle. Vrijeme kada slušamo o dogodovštinama iz vrtića. O tome kako je mali Marko udario čvoku Petru. O tome kako je Jovana opet nacrtala srce na Nikolinom dlanu. Vrijeme rezervisano za porodicu. Ili bi barem tako trebalo biti?
Iz popodnevne dremke me trenu zvono na vratima. Kao ošamućena ustadoh i već se spremih da očitam bukvicu onome ko me u pet časova budi, ali mali krezavi osmijeh me razoruža skroz. Kalina. „Jejena, zove te moja mama na kafu..“ – reče, noseći pod miškom lutku, malu manju od nje same. „Ovo mi je danas kupija“ – radosno uzviknu i otrča niz hodnik.
Čim sam ušla, primjetih da Kalinin tata opet nije tu. „Na putu je, po drugi put ove sedmice. Nije je danas ni nazvao da pita kako je prošla priredba“ – reče razočarano Kalinina majka, čim je djevojčica zamakla iza ugla, u svoju sobu. Njen tata je, znate, biznismen. Uglađen gospodin, vječito u odijelu, sa jednim od dva – tri telefona koje posjeduje u ruci. Po njega dolaze službenim vozilom svako jutro. Sa njegove ruke uvijek blješti neki skupocjeni sat. U njegovoj „skromnoj“ kolekciji, nalazi se i Rolex i Swatch i Fossil, ali nažalost, u tom paketu ne dolazi i „upustvo“ da se vrijeme posvećuje. Roditeljima. Bratu. Sestri. Djeci. Ženi.
On danas nije imao vremena da je nazove da pita kako je protekla priredba u vrtiću. On prošlog četvrtka nije imao vremena da je odveze na trening. On prošle sedmice nije imao vremena da je, poslije dužeg moljakanja, odvede u pozorište da zajedno pogledaju predstavu. On nije imao vremena da prisustvuje proslavi njenog 4. rođendana, jer „posao zove“. On nema vremena da se sa njom, poslije ručka poigra na igralištu ispred zgrade. On nema vremena da joj ujutru isplete kikice. On nema vremena da je odvede na sladoled. On nema vremena, on ima Rolex…
I koliko vas je takvih? Što kao „nemate vremena“? Znam, mora se živjeti. Raditi. Preživjeti, na kraju krajeva. Ali za jedan poziv je potrebno svega par minuta. Za jednu šetnju je potrebno izdvojiti pola sata. Jedan odlazak u kino „koštaće“ vas dva sata. Dokle ćeš tražiti izgovore? Da puno radiš, da si umoran, da te boli glava…Da nemaš vremena.
Nađe se vrijeme. Kada ti je stalo. Pusti izgovore koje si ponovio već hiljadu puta. Nađi vremena da dovršiš čitanje one knjige koju si onomad započeo. Nađi vremena da napraviš tortu za koju recept čuvaš već mjesecima. Nađi vremena da posjetiš bolesnog deku, koji te nestrpljivo očekuje na klupi ispred staračkog doma. Nađi vremena da uramiš fotografije koje si rekla da ćeš izraditi – a nisi, jer kao nemaš vremena.
Dok piljiš u ekran računara, brzo obuj patike, sveži rep, obuci trenerku i otiđi do parka. Uživaj u sunčevim zracima, u osmijehu prolaznika, u izrezbarenim inicijalima velikih ljubavi na naslonu drvenih klupa.
Ja sam, čim sam se vratila u stan – okrenula baku. „Izvini, znam da sam ti rekla da ću te nazvati,evo sada se sjetih da nisam…“ A vi, nazovite one koje volite. Ne čekajte. Nazovite ih onako, bez povoda. Čisto jer ste za njih – NAŠLI VREMENA.
Jer dok „ganjate“ pun novčanik, sjetite se da puno srce vrijedi daleko više…
