Nedjelja je da kuća zamiriše na hljeb. Domaći. Hrskav. I na pitu sa jabukama. I cimetom. Nedjelja je da kuća zamiriše na tamjan.
Nedjelju pamtim po jutarnjem čitanju štampe, toplom čaju i hurmašicama. Po porodičnim okupljanjima i zajedničkom ručku, koji se podrazumijevao. I obaveznoj dremci nakon ručka. Da se slegne. Nedjelju pamtim po leškarenju, ispunjavanju ukrštenica i partiji “Čovječe ne ljuti se” sa ukućanima. I mojoj ljutnji kada prva ne uvedem figurice u kućicu.
Nedjelja je za mene zajedničko gledanje televizijskog programa. Maraton “Boljeg života”, “Porodičnog blaga” i “Srećnih ljudi”. Nedjelju pamtim po igri ispred haustora. Po vici majki, sa prozora, dok pozivaju djecu da uđu u kuću. “Morate se kupati – šta čekate, sutra škola!?” – odjekivalo bi mojim sokakom. “Misliš li ti kosu prati, znaš li ti da je ponedjeljak sutra?!”
Nedjelju pamtim po spremanju stvari za školu i domaćoj zadaći koju uvijek radim “pet do dvanaest”. Po uredno složenoj garderobi za školu – na komodi pored kreveta. Po posteljini koja miriše na dom. I lavandu. Nedjelju pamtim po večernjoj molitvi u krevetu i brojanici koju čvrsto stežem u rukama.
Jedna od najpoznatijih rečenica u književnosti je: “Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način…”
Ja, u svojoj glavi, na spomen nedjelje uvijek imam sliku porodice okupljene za stolom, nestašne djece koja se, krišom ispod stola udaraju po nogama i bakinih vanilica u staklenoj zdjeli.
Koliko god žurili za materijalnim dobrima, sjetite se da, barem taj jedan dan u sedmici, posvetite onima koji vaš život čine ljepšim, lakšim, kompletnijim…Neka nedjeljom pričeka kladionica.
Nedjelju provedite kod kuće, tu, gdje hodate bez majice, u potkošulji. Tu, gdje nosite rasparene čarape. Tu, gdje musavi od čokolade, igrate žmurke sa vašim klincima. Tu, gdje se smijete srcem…Jer – dom je samo jedan.
Jelena Drapić
