Danas bi ti bio rođendan. Rekao bi da ga ne obilježavaš više, da je to za nas mlade. Da ne želiš kolače ni poklone. Omatorilo se.
Danas bi otpakovao još jednu u nizu košulja koju smo ti kupili. Omjerio bi je, naspram sebe i ostavio po strani. “Dobra je, valjaće…” – i promrljao da nismo trebali trošiti novac na tebe.
Danas bih te pitala koliko ono puniš godina, jer ja kao ne mogu da se sjetim. “Stotinu, moj sine!” – rekao bi i razvukao usne u osmijeh. Danas bih te izgrlila i na kvarno, kao kada sam bila mala, malo potegla za uši. Ne bi se ti ljutio, znam…
Danas mi fališ više nego inače. Danas mi kroz glavu, kao na filmskoj traci, prolaze sve naše zajedničke uspomene. A bilo ih je, bezbroj…
Danas su mi se skupila sva nedostajanja tokom ovih godina otkako si otišao. Znaš, ljutim se na tebe. Što se nismo pozdravili barem kako treba. Što si mi posljednji put stisnuo ruku na bolničkom krevetu i tim stiskom mi poručio da budem jaka.
Današnji dan nećemo provesti zajedno duvajući svjećice. Danas ti, za rođendan, ne mogu poželjeti da mi živiš još dugo.Da napuniš barem stotinu godina. A voljela bih da si sačekao, barem još malo.
Da si pored mene danas, toliko bih ti toga imala ispričati. Toliko toga podijeliti sa tobom. A možemo samo i da ćutimo. Razumjeli bismo se i tada.
Danas gledam u nebo dok koračam ka crkvi…Danas je veliki svetac, Sveti Vasilije Ostroški, po kojem si i dobio ime.
Ja upalih jednu svijeću za tvoj vječni mir, a ti gore oduvaj
rođendanske svjećice…
Baci pogled ponekad ka nama i čuvaj nas…Dobri moj…Srećan ti rođendan!
