Čestitka manje

Postoje odlasci na koje se pripremiš. Ako se uopšte moguće pripremiti za tako nešto. I ovi drugi. Daleko bolniji. Koji te pogode iznenada, nevjerovatnom brzinom, da nisi ni svjestan šta se dogodilo.

Ti nisi voljela patetiku. I sigurna sam da ne bi voljela da vidiš suze na našim licima. Vjerovatno bi, nekom šalom, pokušala da rasparaš na dijelove ovu tišinu koja je ostala za tobom. Vjerovala si u Boga, u višu silu, pa tako prihvatala i dobro i loše. Više puta si nas, u nekim prelomnim životnim momentima, znala utješiti riječima:”Tako je Bog htio, sve je ovo dobro…”

Neobično je da, kada nas neko drag napusti, kako nam se odjednom učini da čujemo zvuk onog poznatog smijeha kako ispunjava prostoriju. Kao da je opipljiv, dohvatljiv rukom i sve ti se čini da će se, otvaranjem vrata, pojaviti dobro poznato lice…

Postoje rastanci. I oproštaji. Postoje prilike da kažeš sve ono što si ikada želio, u tom momentu pred kraj. I ovi drugi. Kada ti u grlu poput kosti koja grebe, žulja i opominje ostanu sve nakupljene riječi koje nisi stigao da izgovoriš,  sva „Hvala ti za sve“, „Volim te“ i „Nedostajaćeš nam“…

Postoje ljudi borci. A ti, ti si se definitivno ubrajala u tu grupu. I baš sam željela da vjerujem da ćeš i ovaj put izaći kao pobjednik. Pobijediti život. Nisi. Premda si iza sebe ostavila hordu ljudi koja bi voljela da je ishod ove tvoje “životne utakmice” bio drugačiji.

Listam skoro poruke u telefonu i ona posljednja, od tebe, za koju nisam ni slutila da će biti posljednja ikada, glasila je:“Da te čuva dragi Bog..“ Za praznike me na displeju neće sačekati tekst poput:“Tetkino, srećna ti Nova…“ Biće to jedna čestitka manje.

Jedan život manje. Hiljadu uspomena koje ostaju. Ne dam ih, sebično ih čuvam, da kada mi zafališ zavirim u onu našu fioku doživljenih trenutaka.

“Hajde mala, ne zezaj, briši te suze…” – rekla bi sada moja tetka, moja Slavica…

Podijelite tekst na društvenim mrežama:

Leave a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *