ŽIVOTNA ŠKOLA

Čestitka manje

Postoje odlasci na koje se pripremiš. Ako se uopšte moguće pripremiti za tako nešto. I ovi drugi. Daleko bolniji. Koji te pogode iznenada, nevjerovatnom brzinom, da nisi ni svjestan šta se dogodilo. Ti nisi voljela patetiku. I sigurna sam da ne bi voljela da vidiš suze na našim licima. Vjerovatno bi, nekom šalom, pokušala da rasparaš …

Čestitka manje Read More »

Dom je tamo gdje se smiješ srcem

Nedjelja je da kuća zamiriše na hljeb. Domaći. Hrskav. I na pitu sa jabukama. I cimetom. Nedjelja je da kuća zamiriše na tamjan. Nedjelju pamtim po jutarnjem čitanju štampe, toplom čaju i hurmašicama. Po porodičnim okupljanjima i zajedničkom ručku, koji se podrazumijevao. I obaveznoj dremci nakon ručka. Da se slegne. Nedjelju pamtim po leškarenju, ispunjavanju …

Dom je tamo gdje se smiješ srcem Read More »

Lako je imati dijete koje vaspitava telefon

Sjede za prvim stolom, nemoguće ih je ne uočiti. Plavokosi dječak, možda petogodišnjak, ushićeno pokazuje majci sadržaj na telefonu. Ona odmahuje rukom, istovremeno zauzeta gledanjem u ekran svog uređaja. „Hajde, gledaj to i ćuti, utišaj se malo, jesam li ti rekla već jednom!?“ – prekorijeva dječaka koji potišteno nastavlja da se zabavlja, na njemu poznat …

Lako je imati dijete koje vaspitava telefon Read More »

„Novo normalno“ mi nije normalno

Napukli smo. Okrnjeni. Psihički. Izgubljeni među svim tim statistikama, brojkama. U iščekivanju novog sutra sa strepnjom završavamo današnji dan. Depresivni, umorni, uskraćeni za toliko toga. Ne pozdravljamo se više. Dodirujemo se laktovima. Poštujemo nekakve razmake. Distanciramo se, ionako već toliko otuđeni jedni od drugih. A svi trube, galame, naglašavaju i podvlače:”Ovo je novo normalno!” NEĆU. …

„Novo normalno“ mi nije normalno Read More »