„Gdje se fotografiše za pasoš?“ Službenica mi pokaza vrata. Naravno, kako to obična biva, ona pred kojima je najveći red. „Jesam li mogla izabrati neki drugi dan sem ponedjeljka, kada su, izgleda svi odlučili da izvade dokumenta? – mrmljam u sebi, nervozna, što mi je i ona kafa na stolu ostala ohlađena i nepopijena. Srećnici …
Nekih pola sata vožnje. Prolazimo Mrkonjiće, rodno mjesto Svetog Vasilija Ostroškog. Onda slijedi zakrpljeni, prašnjavi put, a iza krošnji i debele hladovine nazire se stara kuća. Od kamena. Nalik na sve one u hercegovačkom kršu. Ipak, na kapiji ove stoji izgravirano njegovo ime. Vaso. Da opišem emocije koje osjetim svaki put, kada se potajno nadam …
I dok vas „tamo negdje“ tapšu po ramenima, daju vjetar u leđa i govore:“Svaka čast,bravo!“ za svoje selo nikada nećeš biti dovoljno dobar. I ne pokušavaj. Dušebrižnici će uvijek reći:“A moglo je to malo bolje…“ A kada smo postali tako sujetni? Kada smo postali tako ljubomorni, zavidni i pokvareni?Kada su iz nas počeli da izlaze …
“Odakle si?” – „Iz Trebinja!“ – „Au, opasne ste vi, Hercegovke…“ I ovo je, barem u većini slučajeva, prva reakcija svih koje tek upoznate. Kako se i zašto ukorijenila ta pretpostavka da su Hercegovke „opasne“? Odrasti u kršu, među golim kamenom, vedro plavim nebom i suncem koji grije, čini se, jače nego igdje drugo, značilo …
