„Vrijeme mi je da putujem“ – izgovorila je to prvi put naglas, prije nešto više od deset godina, kada nas je djed napustio. Za nju je ono obećanje da se bračni drugovi poštuju do posljednjeg časa i daha imalo pravi smisao. Ponavljala bi tu rečenicu, kao da time želi ubrzati točak života i skratiti sebi životni vijek. Uprkos tome, držalo je i drži je i dan – danas pažnja i toplina kojom je obasipamo, vraćajući tako barem djelić duga ruci koja nas je othranila, milovala i uvijek iz najbolje namjere – u četiri oka ispravljala, pomalo grdila i savjetovala…
Početkom oktobra napunila je 89. Dok smo joj, u želji da je iznenadimo, pripremali svjećice na torti – u kuhinji je nadgledala vatru u starom smederevcu. Krčkala se sarma. Iznenadila se malim znakom pažnje, misleći da smo zaboravili, jer ko još pamti datume i rođendane starima…
Ne voli ona biti u centru pažnje. Tu je, godinama, u poleđini, da nešto pripomogne, učini, doda, bez da njeno prisustvo osjetiš, a mili, topao glas čuješ. Tu je, godinama, da poput kakve dobre vile u koje smo kao djeca vjerovali da postoje odagna sve brige koje te okupiraju, jer njene molitve su poput melema što se na svježe rane privijaju. Uvijek pokretna, radišna poput pčele radilice, marljiva i vrijedna…Kad razmišljam o imenima, pomislim kako joj njeno savršeno pristaje. Mila. I srcu najmilija.
Našalismo se kako ćemo se dogodine ponovo okupiti za 90. rođendan, a do tada će već, Bože zdravlja, nositi titulu prabake sedmoro praunučadi…
„Ako budem živa, sine moj…“ – bio je njen odgovor.
Ako ljubav u životu održava, živjećeš nam bar još 100 godina. A onda putuj tamo gdje si naumila…Prije toga, oduvaćemo mi još puno svjećica. Obećavam.
Svi tekstovi na sajtu Olovka piše srcem su autorski tekstovi imenovane autorke i zaštićeni su autorskim pravima. Objavljene tekstove zabranjeno je reprodukovati, distribuirati, koristiti na drugim portalima, štampati, odnosno na bilo koji drugi način koristiti bez dozvole.