Od svih savjeta koje sam u životu dobila, saslušala, a (ne)rijetko i poslušala izdvaja se jedan. „U se i u svoje kljuse!“ Tu sam rečenicu čula godinama ranije, ali ostala je zapamćena kao važan podsjetnik.
Izgovarao bi je učitelj tik prije nego testove spusti na naš sto. Znao je još dodati: „Nemojte prepisivati od drugih, vjerujte u sebe…“ Naravno, bilo je onih koji su, bez ustručavanja, zavirivali u tuđe papire. „Krali“ odgovore, sve do posljednjeg slova, oslanjajući se tako na tuđe znanje. Takvi, naučeni još od malena, da zarađuju poene preko tuđih leđa, nastavili su istom metodom da se služe i u budućnosti. Lakše je kada neko drugi uradi pola posla. Ili ipak nije? U momentima kada ti život umjesto školskog testa servira onaj pravi često ćeš posegnuti za tuđom rukom. Nehotice. Trebaće ti nečija podrška, usluga, pomoć, pa makar to bila i lijepa riječ. Grešku u koracima možeš napraviti ako pokucaš na pogrešna vrata. Nisu svi dobronamjerni koliko god širok osmijeh imali pri susretu sa tobom. Gotovo uvijek kada čujem da neko za sebe kaže da je „dobar čovjek“ – posumnjam u isto.
Probudi se u meni neki crv sumnje i nakon izjave: „Tako mi i treba, kada pomažem svima, a niko ne zna da vrati!“ Intuicija, ta moćna osobina prepoznavanja dobrog ili lošeg, ne zna da prevari. Možda je najveća istina od svega da oni koji nisu željeli pomoći su zapravo učinili nama veliku uslugu. Zvuči surovo na prvu, ali na duge staze donosi mir. Ne očekivati ništa ni od koga, suočiti se licem u lice sa svim nedaćama, pokazati zube i biti junak sopstvene priče.
Umjesto da usmjerite ljutnju ka onima koji su MOGLI, a NISU HTJELI pomoći – zahvalite im se. Da nije njih ne biste znali kolika je draž nešto postići sa svojih deset prstiju, vlastitom voljom i željom.
Hvala im i živi bili.
