Sjede za prvim stolom, nemoguće ih je ne uočiti. Plavokosi dječak, možda petogodišnjak, ushićeno pokazuje majci sadržaj na telefonu. Ona odmahuje rukom, istovremeno zauzeta gledanjem u ekran svog uređaja. „Hajde, gledaj to i ćuti, utišaj se malo, jesam li ti rekla već jednom!?“ – prekorijeva dječaka koji potišteno nastavlja da se zabavlja, na njemu poznat …
Lako je imati dijete koje vaspitava telefon Read More »
Predvečerje. Miriše na ljeto, na topao jul. Šetam ulicom kojom sam bezbroj puta prošla ranije. Noćas sam koračala sporo, uživajući u laganom dašku vjetra koji je razgonio ljetnu sparinu. Zamirisaše mi kokice. Nisam mogla da odolim. Prilazim aparatu iza kojeg se smješka jedan stariji gospodin. Nešto u njegovom blagom smješku i izboranom licu podsjeti me …
„Pola marke, ako imaš?“ Read More »
Napukli smo. Okrnjeni. Psihički. Izgubljeni među svim tim statistikama, brojkama. U iščekivanju novog sutra sa strepnjom završavamo današnji dan. Depresivni, umorni, uskraćeni za toliko toga. Ne pozdravljamo se više. Dodirujemo se laktovima. Poštujemo nekakve razmake. Distanciramo se, ionako već toliko otuđeni jedni od drugih. A svi trube, galame, naglašavaju i podvlače:”Ovo je novo normalno!” NEĆU. …
„Novo normalno“ mi nije normalno Read More »
Subota. Pola deset ujutru. Pazarni dan. Trebinjska pijaca vrvi od ljudi. Što od mještana, što od onih iz okolnih gradova, koji željni hercegovačkih specijaliteta i nešto povoljnijih cijena, dolaze baš tu. Oaza najrazličitijih mirisa. Šarenilo boja. Neka domaćinska atmosfera. Prodavači dovikuju: „Izvolite, probajte, da vidite što su slatke mandarine!“ I, kako da ne kupiš nešto, …
Nije sir skup, nego si se ti loše udala Read More »
